Devširma je regrutacija, a ne „danak u krvi“

Piše: Mevludin Dizdarević

Uproučavanju drugih kultura muslimanski historičari nastojali su primijeniti ono pravilo koje je uspostavio veliki Ebu Rejhan el Biruni (u. 1050.), koji je u jedanaestom vijeku izučavao veliku hindusku kulturu i uspostavio antropologiju kao znanost. Njegov je princip bio da istraživač mora dati drugima da govore o sebi. Nije zadaća istraživača da definira drugoga, nego to pravo pripada njemu samome.

„Muslimani ne treba da predstavljaju sami sebe“

Pustiti drugoga da govori o sebi, da predstavlja sebe, postalo je zlatni standard u izučavanju drugih kultura i općenito ideal objektivne nauke. Nasuprot tome, zapadnjačka nauka nije imala pretjeranu želju da dozvoli drugima da pričaju o sebi, nego su to pravo uzeli sami za sebe. Edward Said u sjajnom djelu Kultura i imperijalizam ukazuje na glasoviti roman Robinson Kruso koji zasniva paradigmu odnosa prema drugom i drugačijem u evropskoj etnocentričnoj kulturi. Naime, u tom poznatom romanu Robinzon završava na pustom i dalekom ostrvu i tu gradi vlastiti feud kojim suvereno i po nekom „prirodnom“pravu vlada i upravlja. Ne samo to, već on sebi uzima za pravo da imenuje predmete i osobe, pa domorodačkog poznanika on sam imenuje Petkom, samo zato jer ga je sreo baš na petak. Upravo u ovom romanu Said iščitava paradigmu odnošenja prema drugim kulturama od strane zapadnjačkog evrocentričnog uma, jer sebi daje za pravo da cijelom svijetu govori ko su i šta su. Ovaj obrazac vrlo često je primjenjivan u proučavanju istoka, napose osmanske kulture i historije. Na tom tragu su i riječi Karla Marksa koji je rekao „da muslimani ne treba da se predstavljaju sami. Oni treba da budu predstavljeni“. Dakle, svi drugi narodi, a muslimani posebno, nemaju pravo da o sebi govore, već je obaveza drugih tj. zapadnjaka da ih definiraju, objasne i kažu ko su. I ne samo to. U prvom koraku zapadnjaci će govoriti ko su i šta su drugi, a onda će drugi zbog dominantnog stava prihvatiti takav narativ, jer svoj neće imati. Tu poziciju u glasovitom djelu Orijentalizam Said imenuje „orijentalizacijom orijenta“, tj. kada sami Orijent počne sebe gledati kroz iste one naočale koje im je natakao sami Zapad, što je krajnji cilj i svrha takvog narativa.

Odnos prema naslijeđu Osmanske Države

Jedan od najboljih i najilustrativnijih primjera „orijentalizacije orijenta“ jeste odnos prema naslijeđu Osmanske Države od strane njenih bivših podanika. Ne samo da su neprijatelji i nacionalne države koje su nastajale na razvalinama ove moćne države gledale na Osmansku Državu s podozrenjem i mržnjom koju su pomno njegovali, nego su i sami Osmanovi podanici, među kojima su i Bošnjaci, upali u zamku da o osmanskom kulturnom naslijeđu sude na temelju onoga što su o njemu govorili njihovi vlastiti neprijatelji. Rijedak je slučaj u historiji da je jedan narod svoju historiju i kulturu učio i saznavao od istih onih koji su ih opetovano ubijali. Mi smo narod koji sliku o sebi gradi na temelju tumačenja naših dokazanih neprijatelja. Možda baš zato sebi dozvoljavamo krvavo ponavljanje historije.

Slika koju su projicirali o Osmanskoj Državi bila je opterećena nacionalnom ideologijom, okliještena genocidnim pretekstom, oktroisana odsustvom ozbiljne naučne kritike i znanja. Naime, proces nastanka nacionalnih država na Balkanu bio je proces dijeljenja od osmanskog naslijeđa. Da bi se kreirao kontekst u kojem je moguće činiti najveće zločine nad jednim narodom, ili mnoštvom naroda s jednom religijom, nužno je demonizirati Osmanove podanike i prikazati ih u najgorim bojama i karakteristikama.

Studije o genocidu jasno ukazuju da je upravo ovo prva od deset etapa u kreiranju genocida kao zločina institucija.Da bi se taj cilj ostvario potrebno je okrenuti zajednicu od njihovog naslijeđa i stvoriti sliku o drugima kao bogoubicama, djecoubicama i zločincima najgore vrste koji ne zaslužuju ljudski tretman.

Na tom putu moguće je pogaziti sve istine i porušiti naučne argumente, ustvari sve ono što se suprotstavlja zadatoj slici svijeta. Cilj izučavanja historije u novouspostavljenim nacionalnim državicama nije bio traganje za istinom, nego njeno dezavuisanje i iskrivljavanje. Tako se, recimo, moglo desiti da se Devle usmanijje el-alijje ili Uzvišena Osmanska država, što je zvanično ime Osmanske Države može zvati Turska država, a ono to nije. To nije država Turaka, koji jesu bitni i osnovni akteri, ali je to prije svega jedan model kulture zajedništva i sinteze koji je rijetko zabilježen u ljudskoj historiji.

(...)

Za historijsku nauku, dokumenti jesu primarni izvor za njeno izučavanje. Preko dokumenata mi otvaramo dijalog s minulim događajima i bivšim ljudima. Ali i ovdje prepoznajemo orijentalistički narativ koji iščitavamo u tezi da osmanskim izvorima ne treba vjerovati, da su oni pristrasni i samim tim netačni, a da za izvore treba uzeti neke posredne, narativne ili druge izvore. Ovo je presedan koji ni u jednoj drugoj nauci ne može proći, izuzev kada je u pitanju izučavanje istoka i posebno Osmanske Države. Nasuprot tome, Osmanska Država je kao veliko carstvo koje je naslijedilo tradiciju Bizanta pomno bilježilo događaje i procese i baš na toj preciznosti uspjelo opstati stoljećima.

No, da bi se kreirala lažna slika o tom velikom carstvu napustilo se istraživanje izvorne građe, ili je ono svedeno na minimum i pristupilo izučavanju drugih izvora, kako bi se kreirala željena slika o jednom vremenu. Vrlo često nalazi iz historijskih dokumenata nisu odgovarali projiciranoj ideološkoj slici i najzgodnije ih je bilo zanemariti. Malo je pitanja koje je toliko upotrebljavano, ili preciznije zloupotebljavano, u kreiranju slike o „zlim Turcima“, kao što je pitanje Devširme ili kako se govorilo „danka u krvi“.

Teško je naći pitanje o kojem se toliko malo znalo, a da je toliko zloupotrebljavano u svrhu epskih, ideoloških narativa kao što je ovo. Živo se sjećam slike koju nam je nastavnik historije u OŠ „Luka Jeličić“u Stranjanima slikao o odvođenju male dječice u sepetima za Stambol, i kako su majke sakatile djecu i skrivale ih od zlih Turaka. Sjećam se dobro kako sam se pitao jesam li ja taj zli Turčin i stidljivo sam uvlačio glavu u dječija ramena. Nastavnik se zvao Čedo, a na zidovima su bile velike slike nekih dalekih ljudi s gustim brkovima. Jedan se zvao Vuk Karadžić, a drugi Petar Petrović Njegoš.

Upravo na tim narativima desili su se zločini nad našim narodom. I to je činjenica koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo ne znati ko su Dahije, kad se i zašto desio Prvi srpski ustanak, ali genocid u Srebrenici obrazlagan je i tim događajima. Zato je upravu Ilber Ortajli da se „historija može ignorirati, ali se od nje ne može pobjeći“.

(...)

Knjiga prof. Aladina Husića Devširma u Bosni – o regrutaciji Bosanaca u janjičare iznimno je vrijedan i neprocjenjiv izvor za razumijevanje ovog fenomena na temelju izvorne dokumentarne građe. On ovom fenomenu ne prilazi incidentno tj. na osnovu izolovanih slučajeva, nego procesno na temelju zakona i ustaljene prakse koja je stoljećima egzistirala na ovom području.

(...)

Za sve teze autor iznosi dokumente i njihove analize koje permanentno kontrastira s narativnim i drugim izvorima. Ovim dragocjenim djelom prof. Aladina Husića pitanje devširme neće biti skinuto s dnevnog reda, jer „džaba ti je gluhu šaptati i čoravu namigivati“. Još će ono biti zloupotrebljavano i korišteno za formiranje popularne imaginacije određenih nacionalnih zajednica. Međutim, ova studija će svakom tragaocu za znanjem i istinom biti platforma za razumijevanje ne samo ovog fenomena, nego i za kreiranje jasnije slike o moćnoj Osmanskoj Državi koje je imalo i svoje slabosti, ali i svoje visoke domete.

(Sažetak je dio cjelovitog teksta koji je objavljen u IIN Preporod 15.12.2023.)