Sadik-ef. Ribić - moralna vertikala kakvu rijetko susrećemo

Piše: Suad  Mahmutović

Biti imam, profesor, alim, na području Bosanske krajine, posebno u toku Drugog svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode.

Nekada ljudi obilježe vrijeme u kojem žive, a nekada vrijeme njih. Kada je u pitanju rad Islamske zajednice, Sadik-ef Ribić definitivno je obilježio prošlo stoljeće u Bihaću. Riječ je o ličnosti koja je  najzaslužnija za jačanje vakufa na području nekadašnjeg Odbora, sadašnjeg Medžlisa Islamske zajednice Bihać. O njemu smo i ranije pisali. Preživio je dva svjetska rata i doživio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Svjedočio četiri politička sistema: Kraljevinu Jugoslaviju, tzv. NDH, Socijalističku Jugoslaviju, te demokratske promjene u našoj domovini. Ovim sjećanjem na Sadik-ef. želimo otrgnuti od zaborava ovog skromnog čovjeka, nekadašnjeg profesora i upravitelja Niže okružne medrese u Bihaću, upravnika njene ekonomije, predsjednika Odbora IZ Bihać, člana Vrhovnog i Republičkog sabora i nadasve uglednog alima.

Ko je bio Sadik-ef ?

Sadik Ribić rođen je 10. januara 1910. godine u Jezeru kod Jajca, od oca Islama i majke Ćame, rođene Mulalić, iz Jajca. Oca nije zapamtio, umro je kada mu je bilo svega osamnaest mjeseci. Brigu o njemu i njegove dvije sestre vodila je majka. Za vratom  joj je bilo i troje djece od strica, koja nisu imala žive roditelje. Imali su nešto oko petnaest dunuma zemlje koju su iznajmljivali za trećinu prinosa. Majka je, pored toga, plela i tkala i na taj način izdržavala sedmeročlanu porodicu. Kuća im je izgorjela u Prvom svjetskom ratu, tačnije, 1916. godine.

Te godine je izgorjelo još četrdeset kuća u Jezeru. Po kazivanju Sadik-ef. to je bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Često u kući nisu imali hrane. "Mi smo kao djeca odlazili u polje i brali labodu travu i ščir, a potom ih miješali sa brašnom, ako ga ima, i to jeli", kaže Sadik-ef. u svojevrsnoj Autobiografiji koju je napisao 12. januara 1950. godine. (Ovaj dokument smo pronašli u Medžlisu IZ Bihać. Božije proviđenje je htjelo da zapis o Sadik-ef. ugleda svjetlo dana. Ne mislimo da je to slučajno.)

Njegova porodica nastanila se u jednoj od preostalih kuća u Jezeru. U radu im je pomagao stričević koji je napunivši osamnaest godina otišao u vojsku. Sadik je dobio poziv za upis u školu 1917. godine. Naredne godine stričević se vrati iz vojske, uze svoj dio zemlje i odijeli se. Isto je uradila i sestra, tako da njemu, majci i još jednoj sestri nije ostalo gotovo ništa od imetka. Iz tih razloga majka mu se preudala u selo Bešnjevo, a Sadik  nastavio školu u Šipovu, gdje je završio treći i četvrti razred osnovne škole. Očuh mu je također bio siromašan.

I opet patnja. "Kao dijete morao sam kopati kukuruz i ići u drva po najvećoj hladnoći, a na meni od odjeće samo gaće i košuljica od beza, zimi još i opanci. Završio sam osnovnu školu, a moj učitelj, Jako Matekalo, me jednog dana pozva i reče: 'de sjedi u ovu klupu i ovo ovako kako sam ja napisao, napiši na ovaj papir'. Ja sam napisao jedan papir, a on mi donese još drugi, pa i treći. Kada to prepisah, reče mi: 'Ti ćeš ići u Sarajevo, u Trgovačku školu, pa onda u Trgovačku akademiju, a sad idi kući. Kad dođe odgovor iz Sarajeva, ja ću te pozvati'.  Prolazilo je dan po dan, a mene učitelj ne poziva. Sve ovo sam rekao majci, a ona seoskom trgovcu Tahiru Kuriću. Ovaj trgovac je imao sina, kojeg je odlučio poslati u Sarajevo na školovanje. On je sa učiteljem razgovarao o tome i zaključili su da me povede zajedno sa svojim sinom. Tako je i bilo. Opština u Jezeru mi je dala putni trošak, a ja u odijelu od cerade i ženskim cipelama uputim se sa tim trgovcem u Sarajevo. U Sarajevu se nalazio moj rođak, službenik u pošti, kojem sam se obratio za pomoć pri upisu u školu. On se obratio Glavnom odboru "Gajreta" i tadašnjoj Zemaljskoj vladi za BiH. Obje molbe su odbijene. Nije bilo drugog izlaza nego se vratiti kući. Onaj trgovac je svog sina upisao u Okružnu medresu, a za mene ni tu nije bilo mjesta. Ostala je još mogućnost upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Isti dan, moj komšija se sastao sa sarajevskim trgovcem hadži Mehagom Samedovićem i rekao mu da je svog sina upisao u medresu, ali ima jedno siroče koje se ne može upisati. Već narednog dana sam izišao na prijemni ispit, a potom se i upisao u prvi razred medrese. Hadžija me svesrdno pomagao dok sam boravio u medresi, a tokom raspusta nisam morao ići očuhu na teret, mogao sam ostati kod njegove kuće. Hadžija nije imao svog evlada, a osim mene je skrbio još za dvoje djece, koja mu, kao i ja, nisu bili ništa u rodu. Svake godine sam na kraće vrijeme odlazio majci. Od kuće nisam dobivao nikakvu pomoć za školovanje. Hadžija je pune četiri godine pazio na mene, a u petoj sam imenovan muezinom u jednoj obližnjoj džamiji. Za taj angažman sam dobivao 200 dinara mjesečno pa sam zahvalio hadžiji i rekao mu da nema potrebe da mi više pomaže. Od te nakande sam mjesečno slao majci 100, a nekada i 200 dinara. Kasnije sam zarađivao više pa sam majci slao i po 300 dinara mjesečno. U medresi sam imao besplatan stan i hranu. Za vrijeme školovanja se nisam napatio."

Pregledom svjedočanstava vidi se da je Sadik Ribić tokom školovanja  bio odličan učenik, primjerenog vladanja. Nakon završenog Srednjeg tečaja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, dobio je zvanje imama, hatiba, muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama te imama-matičara. Potom je završio još dvije godine Višeg tečaja - Alijje. Pored maternjeg, govorio je  i arapski jezik. Sadik-ef. je završio medresu 1932. godine, a potom otišao u vojsku, u Bolničku četu. Tamo je proveo šest mjeseci.

Nakon toga Ulema medžlis u Sarajevu ga je imenovao za nastavnika medrese i matičara u Bihaću. Na zahtjev Sulejmana Redžića, upravnika Gajretovog konvikta, imenovan je i za viceprefekta u ovoj ustanovi. U to vrijeme obavljao je dužnosti nastavnika medrese, matičara, prefekta konvikta te nastavnika vjeronauke u gimanziji. Tu je proveo sedamnaest mjeseci. Imao je 16 časova nedjeljno sa naknadom od 14 dinara po nastavnom satu. Nakon toga  je na zahtjev Ulema medžlisa u Sarajevu imenovan prefektom medrese. Po imenovanju stalnog nastavnika vjeronauke u gimnaziji, 1935. godine, Sadik-ef. ostaje na dužnostima nastavnika medrese i matičara. Ulema medžlis u Sarajevu ga je 1938. godine imenovao za upravitelja medrese, a matičarsku dužnost dodijelio drugoj osobi.

Aktivnosti Sadik-ef. u Drugom svjetskom ratu

Sadik-ef. je vrijeme Drugog svjetskog rata uglavnom proveo na ekonomiji medrese u Kalini kod Bakšaiša. Rijetko kad bi dolazio u čaršiju, kratko se zadržao da obavi poslove i odmah se vraćao na imanje medrese. Kada su u novembru 1942. godine došli partizani u Bihać, bio je pozvan pred Narodni sud i saslušan. Isljednik se zvao Petar Radović-Perić. Sadik-ef. je obećao da se ničim neće ogriješiti o Narodnooslobodilački pokret i toga se cijelo vrijeme  držao.

Krajem januara 1943. godine Bihać je okupirala njemačka vojska. Sadik-ef. nije išao na doček. Učenici medrese, nekad ih je bilo više, nekad manje, bilo ih je i do 35, nisu prisustvovali zborovima, niti su sudjelovali u povorkama. Nijedan učenik nije bio pripadnik ustaške mladeži. Dvojica učenika su otišla samovoljno sa imanja medrese i prijavili se u ustaše. Sadik-ef. je otišao u komandu i tražio njihov povratak s obzirom da su bili maloljetni. Narednog dana su  pušteni.

Kraj rata Sadik-ef. je dočekao u svojstvu ekonoma medrese, jer je objekat ove škole bio do temelja uništen. U ličnom kartonu napominje da je slabog imovnog stanja. Uputio je više dopisa krovnim organima Islamske zajednice stavljajući se na raspolaganje, međutim, niti na jedan nije dobio odgovor.

Odlazak u penziju

Sadik-ef. Ribić je 1. juna 1969. godine otišao u prijevremenu starosnu penziju koja je iznosila 726,70 dinara mjesečno. Tada je imao ukupno 59 godina života te 35 godina, 7 mjeseci i 5 dana radnog staža. Odmah po odlasku u penziju obavijestio je Odbor IVZ u Jajcu da želi redovno uplaćivati 30 novih dinara na ime pomoći džematu Jezero, i to  imamu 20 te za svjetlo u džamiji 10 dinara. I tu nije kraj njegove pažnje prema rodnom mjestu.

Za proširenje džamije u ovom džematu, on i njegova dvije godine mlađa sestra, Sadika Hodžić, su uvakufili zemljište. Godinu dana kasnije radovi na džamiji u Jezeru su obustavljeni zbog nedostatka sredstava. Sadik-ef. je predložio sestri, Sadiki hanumi, da se proda zemljište površine osam dunuma iznad Plivskog jezera, i novac uvakufi za dogradnju ove džamije, što je bez pogovora i prihvatila. Povodom otvorenja džamije u Jezeru, Odbor IVZ  Jajce je ponudio Sadik-ef., kao najvećeg vakifa, da svečano otvori džamiju, međutim, on je i taj čin iz skromnosti odbio.

Prema podacima iz ličnog dosijea vidi se da je Sadik Ribić bio zaposlenik medrese od 26. 10. 1933. do 31. 12. 1946. godine, Vakufskog povjerenstva u Bihaću od  1. 1. 1947. do 14. 1. 1950., zaposlenik Gradskog poljoprivrednog dobra od spomenutog datuma do 30. 6. 1954, Državnog osiguravajućeg zavoda - Filijala Bihać, od 1. 8. 1954. do 31. 12. 1961., Osiguravajućeg zavoda Bihać od 1. 1. 1962. do 31. 12. 1967. i Zavoda za osiguranje i reosiguranje "Jugoslavija" - Filijala Bihać, od 1. 1. 1968. do 31. 5. 1969. godine. U osiguravajućem zavodu Sadik Ribić je imao specijalno radno vrijeme. Jedino je on radio od 9 do 17, dok je ostalim uposlenicima radno vrijeme bilo od 8 do 16 sati.

Iako je posljednji sat radnog dana provodio sam u kancelariji, nikada nije otišao sa posla niti minutu ranije. Skupština osiguranika mu je dodijelila stan, međutim, on je to odbio iako je plaćao kiriju za stanovanje u vakufskoj kući na Kalini u Bakšaišu. Predložio je da se taj stan dodijeli čistačici, hrvatske nacionalnosti, samohranoj majci troje djece iz Vedrog Polja. U posljednje tri godine, pred odlazak u penziju, u osiguravajućem zavodu  je obavljao poslove šefa interne kontrole i kontrolora Filijale.

Angažman u Odboru IZ Bihać

Sadik-ef. je prerano otišao u penziju da bi  mogao, u punom kapacitetu, hizmetiti svojoj vjeri i Zajednici. Bio je predsjednik Odbora IZ Bihać u dva mandatna perioda. Tu dužnost preuzeo je u maju mjesecu 1971. godine. Molili su ga da prihvati i treći mandat, ali on to nije htio. Sadik-ef. nije nikada naplatio ni dinar iz blagajne Odbora IZ Bihać na ime naknade za obavljanje funkcije predsjednika. Takav je bio njegov odnos prema novcu Islamske zajednice i općenito naspram vakufa. Ipak su ga „kolege” često optuživale šaljući dopise u Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, žaleći se na neke njegove postupke.

Međutim, mnogi smatraju da je Odbor IZ Bihać najkvalitetnije funkcionirao dok je na čelu ove institucije bio Sadik-ef. On je dokinuo plaćanje imama u naturi, regulisao im radni staž, uveo platne liste te obavezni završni račun. Naložio je da se  popiše sva pokretna i nepokretna imovina u džematima. Inventar džamija i Odbora IZ je posebno numerisan.

Na inicijativu Sadik-ef. uvedena je međuodborska suradnja predsjednika i vjersko-prosvjetnih referenata na području Bosanske krajine. Sastanci su održavani dvomjesečno. Također su i imami imali obavezne sastanke svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Uveo je u praksu i zamjenu hatiba na džuma-namazima. Ova ideja je bila dobro primljena u svim džematima. Njegovom zaslugom sagrađena je montažna zgrada Odbora IZ sa više kancelarija i salom za sastanke. Svečano otvorenje ovog objekta je bilo 1974. godine. I danas se u ovoj zgradi nalaze kancelarije Medžlisa IZ Bihać. Bio je član Vrhovnog i Republičkog sabora. Njegov doprinos radu ovih organa je ogroman.

Jedne prilike ga je dr. Hamdija Čemerlić, tadašnji predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, upitao zašto ne podiže putne troškove i dnevnice jer je često dolazio u Sarajevo!? Sadik-ef. mu je rekao da će poslati pisani odgovor na adresu Sabora. U obrazloženju je naložio da se ta sredstva uplaćuju na račun Gazi Husrev-begove medrese iz zahvalnosti za pažnju koju mu je ova ustanova ukazala tokom školovanja. S puno ozbiljnosti i predanosti je obavljao poslove. Često je držao vazove u lokalnim džematima za koje se dugo pripremao. Nekoliko puta je bio izaslanik reisul-uleme na svečanostima otvorenja džamija. Iako se od njega očekivalo da nastavi rad u organima Islamske zajednice, nakon deset godina se, iz zdravstvenih razloga, povlači sa svih funkcija.

Tim povodom, sredinom 1980. godine, održan je sastanak u Odboru IZ Bihać kojem je, u ime Starješinstva Islamske zajednice, prisustvovao prof. dr. Ahmed Smajlović i uručio Sadik-ef. zahvalnicu i poklon. Primajući ovo priznanje, Sadik-ef, je rekao: "Radeći u organima Islamske zajednice ja sam se samo oduživao za sve ono što sam od nje u mladim godinama dobio. Dozvolite da poklon predam Islamskoj zajednici, odnosno, ovom Odboru u kojem sam radio."

Te riječi ostavile su snažan dojam na sve koji su ovoj svečanosti prisustvovali. Povodom ulaska u 15. hidžretsko stoljeće, reisul-ulema IZ u SFRJ, hadži Naim-ef. Hadžiabdić je 1. muharrema 1401. hidžretske,  odnosno, 9. novembra 1980. godine, Sadik-ef. Ribiću dodijelio priznanje za rad u Islamskoj zajednici. U obrazloženju se navodi: "Izražavamo Vam priznanje za sve što ste u svojoj životnoj aktivnosti učinili za napredak i razvoj islama i Islamske zajednice, te svojim nesebičnim i odanim radom na Allahovom putu, doprinjeli da ovaj značajni jubilej dočekamo sa krupnim rezultatima i ostvarenjima".

Posebene zasluge Sadik-ef. ima za kupovinu ekonomije medrese u Bihaću. Svojom pronicljivošću sačuvao ju je i poslije Drugog svjetskog rata iznajmivši zemlju Gradskom Narodnom odboru za svega jedan dinar godišnje. Na taj način sačuvano je vlasništvo nad parcelom od 100 dunuma zemlje čija minimalna vrijednost danas iznosi 10 miliona konvertibilnih maraka. To je jedan od najljepših vakufa na području sadašnjeg Medžlisa IZ Bihać, jer se nalazi na otoku okružen sa svih strana rijekom Unom, a na ulazu je sagrađen most.

Sadik-ef. je imao  običaj čuvati dokumente. Skoro svaki dokument je imao u duplikatu ili njegov prijepis. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti, danas je moguće rasvijetliti sudbinu mnogih vakufa u Bihaću. Živio je skromno. Iza njega nije ostalo ništa od imovine. Ostale su samo knjige i bogata arhivska građa. Sadik-ef. Ribić je preselio na ahiret 1993. godine. Mezar mu se nalazi u haremu Bakšaiške džamije u Bihaću. Na bakšaiškim barama nalazi se Ulica Sadik-ef. Ribića. Ovaj velikan je zaslužio mnogo više pažnje, kao i ulicu u užem jezgru Bihaća. Ovom gradu je poklonio skoro šezdeset godina aktivnog rada. Mišljenja smo da Medžlis IZ Bihać treba ustanoviti nagradu za jačanje i afirmaciju vakufa koja bi se zvala "Sadik-ef. Ribić". Makar toliko mu dugujemo.

(Preporod.info)