Govor ptica
Jedan moj ahbab ima običaj kazat da čovjeku prava knjiga sama padne u ruke kad mu je potrebna. Ta se njegova sitna mudrost nebrojeno puta potvrdila kao valjana u mom iskustvu, no posljednjih godina manje čitam, a knjige čuvam na niskim policama i u seharama, te mi tako teško mogu pasti u ruke. Jutros mi se, međutim, desilo nešto što je potvrdilo da prava knjiga može i na druge načine stići čovjeku u ruke.
...
Zahvaljujući vlastitoj lijenosti i svojevremenoj navadi da vrijeme trošim na naizgled zanimljivije, a ustvari sramotno isprazne načine, nisam posjetio Ohrid ni kad mi je bio, što se kaže, pred nosom. Kasnije sam tugovao zbog propuštene prilike da uživam u gradu koji je šašoljio moju dječju maštu i kojeg sam iz nekog razloga često sanjao kao dijete i kao mladić.
Za Ohridom sam prestao žaliti kada sam upoznao Irhama, čovjeka sa kojim sam dijelio ljubav za tu nestvarno lijepu čaršiju i koji je, za razliku od mene, tamo često bio namjernik. Dok je bio tu, jedan smo drugome liječili zablude, a najteže je teklo liječenje one koju smo dijelili i od koje smo obojica bolovali. Zablude da je moguće popraviti nešto što je na loše temelje postavljeno i što je u svojoj najdubljoj prirodi trulo i kvarno, a pogotovo samoživo.
No ta nas zabluda nije mnogo mučila, jer smo znali da ćemo je se u potpunosti riješiti kada se jednom ispuni zajednički san i plan da odemo na hadždž. A u putu i da svratimo do Ohrida i tamo predahnemo. Onda je Irham otišao, ja sam opet stao tugovati, ali ovaj put ne za Ohridom, već za Ohridom u kojem neću sa Irhamom sjediti na kakvoj terasi i posmatrati akšam nad jezerom.
...
Sinoć sam usnio Irhama, kako me gleda onim svojim blagim i šeretskim pogledom dok mu inače strašljiva kumra spokojno stoji na ramenu i guguče. Jutros ustanem i napravim kafu još ošamućen od tog sna, pa zavučem ruku u seharu s knjigama da nešto čitam dok se razbuđujem kafom i duhanom.
Otvorim knjigu baš na onoj stranici na kojoj je zabilježeno da su ohridski Turci prije više od osamdeset godina kazivali da kumra pjeva ovu pjesmu:
Gu, gu, gu, guguče!
Šta jedeš?
Pšenicu.
Kamo meni?
Pojela mačka.
Gdje je mačka?
Pobjegla na direk.
Gdje je direk?
Posjekla ga sjekira.
Gdje je sjekira?
Otišla je majstoru.
Gdje je drvo?
Sagorjelo u vatri.
Gdje je vatra?
Stvorio se pepeo.
Gdje je pepeo?
Oprao je košulju.
Gdje je košulja?
Obukla sam na tijelo.
Gdje je tijelo?
Otišlo je u zemlju.
...
Kad završih čitanje, zaplakah i suzama žalosnicama, jer se podsjetih koliko mi nedostaju Irhamovi blagi i šeretski prijekori, ali i suzama radosnicama, jer je prijateljstvo s njim lijek protiv samoće, pa sve i da čovjek ostane posve sam.
Pročitah onda kumrinu pjesmu još jednom, kao zavjet da više neću tugovati za Ohridom, niti ću više govoriti da nikada nisam bio tamo, jer me je sinoć Irham kao usnulog namjernika odveo u taj gradić o kojem smo snatrili da će nam jednom biti odmorište kad se na hadždž zaputimo.
