Hadžem nas je izveo iz džamijskog dvorišta u lijepi, bijeli i šareni svijet

Hadžem nas je izveo iz džamijskog dvorišta u lijepi, bijeli i šareni svijet

Piše: Hasan Eminović

U povodu preseljenja na ahiret Hadžema Hajdarevića mnoge istaknute ličnosti iz društvenog života u Bosni i Hercegovini prigodnim sjećanjima i toplim riječima opraštaju se od svima nama dragog čovjeka, pjesnika, pisca, lingviste i marljivog humanističkog aktiviste.

Često istaknu da je Hadžem napisao toliko i toliko zbirki poezije, romana, eseja, priredio stručnih knjiga, da je našoj književnosti dao veliki doprinos i tome slično. I koliko god u nizu njegovih objavljenih knjiga da redaju naslov za naslovom, premalo je da se opiše njegov ukupan književni opus.

Sve što je govorio, Hadžem je govorio manirom vrhunske književnosti.

Svaki govor mu je imao i svaki interpunkcijski znak. Bilo je dovoljno samo prekucati taj govor u tekst. Malo kome, od nas, je dat takav dar.

Često je pričao anegdotu sa svoje prve ramazanske prakse u Vranjevićima kod Mostara. Sitan, zapupoljčen još u djetinjastom izgledu džematlijama je podgrijavao sumnju može li to djetešce, što im ga poslaše iz slavne Gazijine medrese, cijelog ramazana biti im ramazanski softa.

Kako je večer odmicala, sumnja je bivala veća, sve dok nisu sklanjali svih 20 rekata teravije i još tri vitr namaza. A onda je mladi softica trebao održati nastupni vaz. Kad je počeo govoriti svojim slatkorječivim zlatovezom i naprešiti Ramo Bašić se ozaren pomjerao s mjesta u potpunoj nevjerici da tako sitan dječačić može tako zanosno i umilno govoriti.

Ta osobina Hadžema je krasila cijelog života. U ime generacija Gazi Husrev begove medrese na koje je ostavio neizbrisiv trag, red je posvjedočiti od koliko velikog značaja je bila ta njegova uloga profesora. Svojim pojavom, toplinom glasa, vedrinom duha zaokupljao je pažnju učenika koji i nisu baš bili skloni književnosti i jeziku.

Zahvaljujući njemu, predratne generacije Gazi Husrev-begove medrese nisu ostale uskraćene za lekcije o "zabranjenim" bošnjačkim piscima i pjesnicima. Nije to radio zato što je bio hrabar i u inat nekome ili nečemu. Niti je bio hrabar, niti je bio čovjek inata. Radio je to iz puke potrebe isticanja književno-estetskih vrijednosti samih djela.

Na isti način zanosno je govorio i o estetici Ive Andrića, Ćamila Sijarića, Safvet-bega Bašagića ili pak Tina Ujevića, A.B. Šimića itd. Naučio nas je da je fabula nekog djela, zapravo, samo puka ljuštura od koje književnost počinje, jer fabula bez književnosti ne može, a književnost bez fabule je samodostatna. Bio je to ogroman iskorak u našim spoznajnim kretanjima.

Njegov kasniji angažman u novinama, književnim kružocima i uopće u javnosti iz naše sviknute medresanske perspektive doimao se revolucionarno. Prvi je čovjek iz našeg doba da je u tim javnim glasilima bio ravnopravan sa poznatim ličnostima iz svijeta kulture, novinarstva, jer ipak smo mi medresalije već bili pristali na činjenicu da ćemo živjeti na marginama društvenog života, zatvoreni u svoj svijet, svijet džamijske avlije.

Hadžem nam je pokazao šta i koliko se iz tog mikro svijeta nosi u lijepi, bijeli i šareni svijet u kojem činjenica da dolazimo iz Medrese neće biti prepreka da o svemu i svačemu na fin i učtiv načina sa svima drugima ravnopravno promišljamo život.

I Goran i Bojan i Almin, kasnijih godina, će mi sa identičnim impresijama govoriti o njegovom kosmopolitizmu, opće humanističkom opredjeljenju, gotovo romantičarskom zanosu, koji se za trenutak činio i djetinjasto naivnim.

To njegovo ne pristajanje da se otrgne iz primordijalnog osjećanja univerzalne dobrote dade se iščitati iz njegovih pjesama u kojima, naizgled, sitni opisi motiva iz prirode, zavičaja, ljubavi, izrasle na čežnji, kojom grli cijeli ovaj svijet, značilo je samo jedno, ispruženu ruku prijateljstva svima koji na taj način poimaju zbilju, i miluju visoke bosanske planine, potočiće i rijeke, bez obzira koje one vjere i nacije bili. Svaki put kad bih pripadnicima drugih vjera i životnih opredjeljenja kazao da mi je Hadžem bio profesor, istog trena, i vidno, u njihovim očima porasla bi i moja vrijednost.

Ako ne jedini, onda sasvim sigurno prvi, Hadžem je skinuo koprene višedecenijskih predrasuda kako su medresalije anahroni i namrgođeni relikti minulih vremena osuđeni da žive davno preživljene živote svojih predaka.

P.S.

Mnogo je događaja, mnogo je Hadžemovih misli, koje ćemo pamtiti i pojedinačno i kolektivno. U ovom trenutku kad Hadžema ispraćamo na bolji svijet nenadano mi se vratilo sjećanje na jedan ne tako davni razgovor s njim putem društvenih mreža. Zimsko je doba. Kasna je noć. Eter zatrpan raznoraznim političkim smetovima. Izazova na sve strane. On se meni prvi javio. Pita za vrijeme, snijeg i vjetar. Kaže kako se u prelistavanju uspomena sjetio dražesnih cvrkutanja vrabaca, pa se pita kako li je njima u ovoj hladnoći. Zamolio me da im, ako mogu, negdje u blizini kuće napravim toplo gnijezdo, jer niko umilnije ne pjeva kao vrapci kad gajevi i proplanci ozelene.

Neka  je veliki rahmet, čistoj i plemenitoj duši Hadžemovoj.

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti