Jesmo li izgubili osjećaj umjerenosti?

Učene glave i novinari bučno pozivaju na uzbunu pišući i slikom prateći o pretjeranosti našoj, o rasipanju, o nerazumnoj kupovini i bacanju, o čudnom kretanju svijeta, o zagađenosti, o brzom umiranju Plave planete - Zemlje.

Zato, od životne je važnosti sa resursima raspolagati mudro, pažljivo, i štedljivo. Mi o ovome dovoljno znamo, i osim toga svakodnevno nanovo gledamo, slušamo i čitamo.

Svejedno, ponovo ćemo kontejnere za otpatke iz naših domaćinstava puniti hljebom, kolačima, i hranom koja pretekne tek od jednodnevne njene pripreme, odbačenom odjećom i obućom koja se u najmanju ruku mogla nositi još dvije do tri sezone. Radujemo se da će naša kćerka i sin uskoro napuniti 18 godina i imat će položen vozački ispit, a mi im već spremamo iznenađenje: Pristojan prvi automobil. I potom, za kratko vrijeme, u ulici već poodavno zakrčenoj parkiranim automobilima, ispred samo jednog porodičnog stana bit će parkirani očev, majkin, kćerkin i sinovljev automobil.

Često, posve nesvjesno, vode nas kroz život pohlepa i nadmetanje.

Pohlepa, sama po sebi teška je i odvratna riječ jer osobu predstavlja u mračnoj boji beskrupuloznog i gramzljivog individuuma, i zato se veoma rijetko koristi. Radije ćemo reći kako želimo biti u trendu, kako ne želimo ni protiv, niti mimo drugih, nego sa svijetom. Rado ćemo upotrijebiti i izraze poput ovih: 'tako to treba', 'nije lahko, ali mora se', 'to je potreba vremena u kojem živimo' i tako redom do u nedogled.

Isto je i sa nadmetanjem; ni ovaj izraz ne želimo za sebe jer mi smo osobe, svoji i izgrađenog smo karaktera i stoga rado kažemo: 'Ja se ni sa kim ne takmičim!'; 'živim pristojno svoj skromni život, a takva mi je i žena i tako smo odgojili i svoju djecu'. Ali, u suštini, to je potreba da se usporede sa drugima onim 'višim', 'ostvarenim', 'sretnim', 'vrijednim da im se zavidi jer su pravi sretnici'. Ali, je li to zaista tako ?

Možda bi sa ovim tema bila ostavljena po strani kao ne tako nužno govorenje, ili pisanje da stvarnost naša nije drugačija. Dogodile su se neke stvari koje su posve promijenile naš osjećaj za mjeru, skromnost, realnost i prosuđivanje. Pokazalo se da je napušten put sredine koji navodi na skromnost i umjerenost, na život kao borbu i odricanje, koji upućuje da rast i razvoj bude sa osjećajem za mjeru i osjećajem za druge iz naše okoline.

Rado pokazujemo i to da Muhammedu, a.s, priznajemo čast i veličinu, i da on jeste najveći i najbolji uzor svekolikom čovječanstvu, i da je on živi primjer ljudskom rodu za sve prilike i za sva vremena, sa oduševljenjem ispisujemo stranice, a mimberi i kjursevi odjekuju pričom o primjerima njegove dosljednosti, čestitosti, strpljivosti, umjerenosti.

Međutim, nasuprot savjetima Kur'ana i primjerima koje pruža život Poslanika saws, većina svoje stope rado stavlja u stope drugih daleko manje vrijednih, i dosljedno njihove korake prati pokorno, bespogovorno, gotovo kao u nekoj opčinjenosti!?

"I izađe on pred narod svoj u svom sjaju: 'Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!' govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovome svijetu: 'on je uistinu presretan!' – 'Teško vama!', govorili su učeni:'Onome, koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada!" (El-Kasas, 79-80)

A od Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa prenose se sljedeće riječi Poslanika, a.s.: "Sretan i spašen je onaj koji je primio islam; sretan i spašen je onaj kome je njegova opskrba dovoljna; i sretan i spašen je onaj kome je Allah dao da je zadovoljan onim što ima!" (Rijadussalihin).

Neskromnošću i pohlepom, bacanjem i uništavanjem, ne znajući, i ne htijući to, mi uskraćujemo prirodna i ekonomska bogatstva drugima koji su u potrebi, a u milionskim su masama. Stoga, nije bez razloga Poslanik zahtijevao umjerenost, i štedljiv pristup čak i kod pranja do te mjere rekavši pa makar i rijeka protjecala ispred vaše kuće! Islam shvaćen i protumačen kao socijalno učenje uređuje život osoba, grupa, zajednica, društava, država. On je korektor našeg privatnog i društvenog života i nudi izlaz iz kriza, daje recept za oporavak i oživljenje, i pruža posve nov koncept života.

Ali, mi pretjeranim radom, da bi imali, rasipali i odbacivali, da bi se isticali i takmičili se, napuštamo umjerenost i srednji put, i ne samo da ne pratimo Poslanika a.s., nego sami sebi štetu nanosimo, sebe sužavamo, osiromašujemo svoju ljudskost, i prijeti nam da se pretvorimo u hladno radno i ekonomsko biće (Homo-faber;Homo-Oeconomicus).

U društvenom smislu to je topljenje i istanjivanje srednjeg sloja koji je proces širokih razmjera liberalnog, ničim ograničenog, kapitalizma. Raste sloj bogatih koji postaju još bogatijim i širi se sloj siromašnih koji postaju još siromašnijim. I zato, s pravom učenje islama zahtijeva da se uplete u život, da se u svijetu oglasi i istakne da savremenom čovjeku ima šta reći pokazujući se u svim sferama da je živo učenje života.

Taj srednji sloj ljudi imao je ogromno bogatstvo života koji je bio punina osobnog, bračnog, porodičnog i familijarnog života, a koji smo do skora i sami živjeli. Taj život pružao je dovoljno vremena za vjeru, ibadet, posjete džamiji, za porodično upućivanje i odgajanje, za svoje roditelje, za posjete i prijateljska druženja, za komšiluk, za humanost i humano djelo, za radost i veselje, za saosjećanje sa drugima u gubitku i žalosti, za čitanje, temeljito postizanje znanja i razvijanje i usavršavanje, posjete predavanjima, galerijama, i drugim kulturnim ustanovama i zbivanjima; za hobije, izlete,odmor, rekreaciju, sport; i uz sve ovo nije se žurilo, niti lijenstvovalo, niti pretjerano radilo, a sve se postizalo i po svuda stizalo. Ovakvom bogatstvu života dužni smo se vratiti. On nije zaboravljen. On je samo zapreten, ali on živi u nostalgičnim sjećanjima našim.

Otkako smo ušli u zonu gomilanja materijalnih bogatstva, otkako vodimo iscrpljujuću bitku za više i bolje, uselio se u nas strah od neimanja; a uslijed posjedovanja svega materijalnog rastu bezosjećajnost, egoizam, nezadovoljstvo i apatija.

Stanje u koje zapadamo sve dublje, to nije filozofija, to je realnost naša koja nameće ozbiljnu brigu kako povratiti i sačuvati osjećaj za mjeru. Sačuvati mjeru to je dug prema islamu i nama samima; to je povratiti životu oduzeto mu bogatstvo, a što traži odricanje i težak napor.

Kako na primjer reći, a da se to i prihvati, da je nemjerljivo velik trenutak sreće i ponosa kada sa svojim sinom i kćerkom posjetiš džamiju; ili učinite da ste na mobilnim mrežama nedostupni i cio dan uživate u porodičnom izletu; ili, koliko je veliko zagledati se u lice i ogledati se u očima svoje ostarjele majke i držati žuljavu drhtavu ruku svojega oca; ili probdjeti cijelu noć uz postelju svoga bolesnog prijatelja?

Možda će u ovom trenutku biti posebno vrijedno podsjetiti se na bereket - Allahov blagoslov u našim posjedovanjima o čemu se rijetko, gotovo stidno, govori, a treba govoriti. Evo kako Hakim ibn Hizam prenosi svoj slučaj i kazuje: "Tražio sam od Allahovog poslanika, a.s., pa mi je dao; pa sam ponovo tražio i ponovo mi je dao;onda sam ponovo tražio i on mi dade i reče: O Hakime, zaista ovaj imetak sladak je poput uzrelog voća, pa onaj ko ga prihvati velikodušno i sa zahvalnošću imat će u njemu Allahov blagoslov. A onaj ko ga uzme pohlepno taj će biti poput onog koji jede a zasititi se ne može jer u svome imetku neće imati Allahovog blagoslova!"

(I.A. - proširena hutba, održana u Džematu Lörrach/IGBD)