Poezija: “Kameni spavač“ (izbor)
Jer najmanje znaš da u svome žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke
Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas
Neka se spozna
Vas koji ste čisti sad mačem će da gone sa svakoga stanka
I kao podvig hvaliće čas tvog mučnog i mučkog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mač na svoje goniče
Kroz smrt uništi smrt uzdigni tako jedino žiće
Pa neka otvori oči kto hoće da vidi
Neka otvori uši kto hoće sada da čuje
Jednim okom nek odmjeri i žali i hridi oko nas
Drugim nek zađe u sebe duboko da nađe svoj glas
Riječ je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne vidimo
Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo
Riječ je tek tada riječ ako
Za nju i čulo steknemo
Najgolemija je nekada ona
Koju i ne
Reknemo
Izgleda da vrijede samo još neke male riječi
Od čije oštrine i gorčine nevidljive
Čovjek zatečen u gledanju
Počinje uporno da se pita
Da l’ postaje manji
Il’ postaje
Veći
Riječi su u svemu sadržane
Riječi su dakle sve ali i kao ograničenost su svega dane
Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoče korake
na rubu ove oštre jave
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Tako mu ja
A on nema uha
Pa nehajan kao tisuć i dva gluha
Otsjekli su ga zbog otvorenosti
Prema svim stranama slova
On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu iščupali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog kobnog usuda
I neće dan imati moći sve do jednog dana
Sve do dana kad neće biti ni noći
Ako nam glas i nije stigao duboko do neba
Vrisnuli smo bar
Kako treba
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Glavu čistu meću pod oštricu mača
U sebi si viša U meni si jača
Tebe više nema Al ti nisi nijema
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Vidim da se divim
Divim se kad vidim
A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim
I ne znam tad
Da li da vid vidam
Ili drukčije
Neke vidike
Da zidam?
Ti tijelo dakle njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze
Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka
Tmača
Cvijet i raste u gordinju
Da se ubere
Ti ćeš živjeti i kad ti se oči sklope
Živjet ćeš u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjet ćeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti
U životu treba mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo doći
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Živjelo
Kad je život tijesan Kad je život nesan
Slovo se ugnijezdi Tu
U moju pjesan
Najveće je slovo što se samo sluti
Najdublje je ono što u nama
Ćuti
