Umjesto krnjavog natpisa: U vatanu i dinu, dvadesetpetog, i svakog drugog

 Muhammed nije bajkoviti lik;  čovjek je od krvi i mesa; Muhammed je prognan iz svoga zavičaja; muhadžirluk ga nije pokolebao - poslanička misija, Božijim proviđenjem, nije trpila. Iz hidžre će se roditi jedna od najljepših civilizacijskih priča. Otuda nas i ovdje, u najljepšim haljama našim, s nijjetom bez zle misli, džematile u hajru, kako znamo i hoćemo najljepše, s imenom Boga Silnoga, s pomenom mu Miljenika Muhammeda Pejgambera. 

…

Pribjegli bismo tamo gdje nas se ne tiče. I tu na svome, i tamo, u tuđini – svuda bismo našli ćoše gdje nas se ne tiče. Ni bosanski brdski konj. Ni naša buša. Ni lilium bosniacum. Ništa u vis, i ništa u zemlju. Samo, eto, naš ćošak, vlažan, memli…Tamo gdje nas se ne tičepostoji. Nosimo ga sa sobom ko kletve. One kletve o zatrtom sjemenu! O zametenoj lozi! Hrlimo tamo, navodno o sebi pri sebi, umom koji kao da ne može svisnuti, i držimo to opravdano, ne dajući prigovora nikome– nema istine do te! 

Tu osvjestimo kletvu! Bože nas sačuvaj, i sakloni!

Ine moramo se zaklinjati u ruhanijjet našeg ognjišta. Ne moramo se zavjetovati da ćemo ga čuvati. Mi smo sami zakletva i zavjet! Na horizontu naših prsa bije vjerujuće i nadajuće: to je i zov ptiča tek izlijeglog na johvi izrasloj na tlu našeg emaneta, u dulumima omeđenim rukom našeg čovjeka: u gajevima, lukama, selištima i dolovima.

…

Zamisli, moj rode, kaharni i obveseljeni, da ništa drugo ne poznaš sem istine da svoju si sudbu pričao u pisma Istoka i Zapada, i u ona između koja brišu zamišljene granice ovih polutki – da ništa drugo ne poznaš, dostatno bi bilo da se vineš. Kamo god, jer jezik oslobađa. Vraća i odbjegli duh. Duh kojim smo prožeti od trena kad nam je mati protepala na jeziku bosanskom, i zadojila nas. Tad nam je vatan prodreo u koštanu srž! A znate, i ta ljubav je vjera. To je naše triješće čijim plamenom raspirujemo našu volju da ostanemo i opstanemo; da budemo i bdijemo nad onim što je naše; nad zemljom u koju smo odavno zarili plugove. Tu ima da se rodi potomak kojem ćemo pupak vezati s imenom Allaha Svemoćnog. Tu će biti bešika i mezar njegov. A između, živjet će životom dobrijeh insana. Zasuzi i osmjehni se, moj rode i pred slikom u prizivu:

Saotkovnjaikosom
podpravimuglom
usavršenibezbrojotkosa
pastće majsko-junsketrave
prednaletom
bosanskogtežaka.

Nek' pred Boga dođe
s mirisom rose.
Tako je i svikao.

I onda reci: O, Allahu, golemo je naše srce! Ti ga snažiš!

  Zamisli, moj rode, silinu prošloga, što preko tvog zavičaja prohuja, i zamisli, ono što će doći? Ima li te sa mnom tamo? 

Nisi se odrekao sebe između vremena. Nit’ između carstava i država. Nisi se odrekao sebe između dva dobra. Ne odriči se sebe, moj narode, ni između dva zla, ni kad slutiš nagore. Ne smetni, da ne prođeš. Valja ti trajati!

…

U kruženju istine u moru sure Milostivi čitamo:Koji nimet Gospodara svoga negirate?!

Ja, čedo sam gena seljačkog

Češagijom čistio sam blago 

Trina mi u zalogaje padala

Suharke koljenima lomio

Na đubre mirisao

Pod Vimenom othranjen.

Ja, čedo sam gena seljačkog.

Imajte na umu Allahov nimet da biste željeno postigli – kur’anska je poruka sure Bedemi!

Svaki naš kamen temeljac živo je stablo kome brojimo prstenje; naših godina i generacija. Brojimo ih i za one kojih više nema. Brojimo ih za one koji će doći. Defterimo imena i brojke, a spomenom nadahnjujemo dostojanstvo života u svome, sa svojim i svima. U miru. I ne znamo drugačije.

Najljepša si zemlja; meni najdraža! Da me moj narod iz tebe nije protjerao, nigdje drugo se ne bih nastanio!- slično kao kad je i napuštao Mekku, zborio je i na dan oslobođenja Mekke. I samo je on, Muhammed, Božiji odabranik, a.s., u svojoj ljudskoj i poslaničkoj perfekciji, mogao reći istom tom narodu, svome narodu: Idite, slobodni ste!

Ne daj niše svog vatana

ko Zekerijja svog mihraba.

S istinom, i Fatihom pri dušu Turhan Emin-bega, dostojantveno, stajat ćemo na mjestu ovog dobročinog djela, opet za 570…

Valja nam trajati, muftija!