Kaplanovi "Kućni ljudi" i potreba za duševnim mirom
Čitanje knjige “Kućni ljudi” Almina Kaplana vraća nas onim sasvim ljudskim vrijednostima koje su u vremenu u kome živimo poprilično zapostavljene, pa i izgubljene.
Vrijednosti poput mira, sklada i topline doma se uslijed tempa, dinamike i nesigurnosti života sve više zanemaruju i ustupaju mjesto trci, buci i neredu. Ili, tačnije svemu onome što ljude udaljava od njihove prirode i čini ih manje sretnim i zadovoljnim. Pišući i zapisujući u svoj dnevnik takva stanja, bosanskohercegovački pjesnik i prozaik Almin Kaplan nam otkriva kako u iskrenosti i jednostavnosti treba tražiti smisao života.
Tako piše o onim sasvim malim i običnim stvarima, životu na selu, radnji u njivi, sadnji paradajza, odlasku u kupovini, čuvanju dvojice sinova i brizi o roditeljima, te nadasve čitanju i pisanju.
“Čitav dan čitam. Sve drugo radim između rečenica knjige iz koje mi se ne izlazi. Rečenice su odmjerene i nježne: kao da me svaka pita kako sam." Iznoseći intimne detalje iz svoje svakodnevice Kaplan pisanje doživljava kao jedan prirodni proces, nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Pa, kad i ne odgovori odmah na elektronsko pismo (e-mail) - “Meni staje kao neki tromb. Ne daje mi normalno da mislim.”
U njegovim zapisima primjetna je time vezanost za zavičaj i djetinjstvo, pa i kad govori o prošlosti i ratnim traumama, autor ne kritizira uzroke, nego u fragmentima priča o svom odrastanju, sadašnjosti i porodici. Posebnu pažnju poklanja brizi za baštu, izboru sjemenja i zrijenju biljki, o borbi protiv štetočina, pandemiji koronavirusa.
S nestrpljem iščekuje plodove i zapisuje: “Tek su nekolike kavade (paradajza) sazrele. I dalje imam osjećaj da je bašča od visokih temperatura zastala - i da se u njoj ništa ne dešava.” No, i pored svega neće odustati, jer “tamo sam ostavio puno svog vremena.” A, ta bašča u kojoj sadi svoje plodove liči mu na “autobus koji gura kroz vrijeme.” Vrućinu od koje biljke zastaju s rastom ipak prekida kiša. “Kiša je na trenutak ugasla ljeto. Neko ga je kao suncobran sklopio i sve je postalo drugačije”, opisuje on i stanje dovodi u normalnost. “Naše navike će se izmijeniti i drugačije ćemo jedni druge gledati, dozivati i grliti se”, poručuje na kraju Kaplan u svom romanu – dnevniku.
Kaplanovo pisanje je živo i nenametljivo, puno osjećanja i atmosfere hercegovačkog podneblja, jezika i slika koje plijene, te svih onih malih stvari koje život znače. To su sasvim sigurno oni trenuci koje treba čuvati i njegovati. Knjiga “Kućni ljudi” u svojoj nutrini nudi idilične slike života na periferiji koje i pored reduciranosti izazvane pandemijom nalaze prostor za nadogradnju.
Piše: “Prostor koji planiramo nadograditi bit će znatno drugačiji od naše prvobitne ideje.” Nedostatak dešavanja pisac u svom dnevniku nadomješćuje vještim fokusiranjem na mišljenje o određenoj pojavi ili sjećanju. I, ono što je izvjesno, knjiga nudi duševni mir koji je svakome ponaosob u ovim teškim vremenima itekako potreban.
(Selman Selhanović/IIN Preporod)