Slika genocida: Umrla Mujesira, pred očima su joj ubili djecu, muža, svekrvu, djevera, zaovu i bebu

Zauvijek je svoje oči sklopila Mujesira (Mušana) Memišević, rođ. Ramić.  Preselila je na ahiret u srijedu, 13. septembra, u 71. godini, a dženaza će joj biti klanjana danas na mezarju Stari Ilijaš, prenosi Radiosarajevo.ba.

Našla je mir dobra Mujesira nakon života koji teško da je mogao biti teži. Teži i od smrti.

Pitaju te kako je izgledao genocid? Mujesirin život će ti sve kasti. Ona je bila živi svjedok genocida u Višegradu, u Bosni, počinjenog pred očima svijeta, svijeta koji nije htio da vidi.

U Višegradu, u kojem je ubijeno 3.000 osoba, u "lijepom starom gradu" u kojem su spaljivana i djeca. 

Da nije bilo genocida i agresije na BiH Mujesira bi vjerovatno mirno dočekala starost u prigradskom naselju Dušće kod Višegrada, gdje je do 1992. živjela sa svojom porodicom: muž, djeca, svekar, svekrva, djever, zaova…

Strijeljanje na Drini

Mujesirin džehenem počeo je onog 10. juna 1992. godine kada je Milan Lukić - koji je organizirao neke od najmonstruoznijih zločina tokom agresije na BiH - došao u višegradsku tvornicu namještaja „Varda“ i uhapsio sedam muškaraca, Bošnjaka.

Potom ih je odveo do rijeke Drine, naredio da skinu jakne i isprazne džepove, stavio u jedan red i strijeljao pred očima brojnih svjedoka.

Među tim svjedocima u bili i Mujesira, supruga 38-godišnjeg Ibrišima Memiševića, jednog od prvih žrtava zločinca Lukića, kao i njihova djeca, 14-godišnja Meliha i 11-godišnji Edin.

Zajedno sa Ibrišimom ubijeni su tada Nusret Aljošević, Nedžad Bektaš, Mušan Čančar, Ibrišim Memišević, Hamed Osmanagić, Lutvo Tvrtković i Sabahudin Velagić.

- U mene su djeca zapomagala. Joj, kaže lijepi babo - prisjećala se Mujasira tačno 20 godina kasnije, na suđenju Lukićevom vojniku Oliveru Krsmanoviću, osuđenom na 18 godina zatvora.

Prema svjedočenju heroine Bakire Hasečić, inače bliske rodice porodice Memišević, Mujesira će svoga Ibrišima, uz pomoć još dvije žene, izvući iz krvave Drine i u građevinskim kolicima, mrtvog i mokrog, s prostrijelnom ranom na prsima, provesti kroz Višegrad...

Do njihove kuće, gdje će ga sahraniti.

Ibrišim će biti identificiran DNK analizom 2011. godine.

„E, ja sam onaj poslije, i još dalje produžim ispod kapije „Varda“ dole, vidim još u vodi tijela. Ja priđem kad moj čo'jek rahmetli. Ja sam zapomagala, zavrištala, „Joj“, rekoh, „pomozite mi. I ja nađoh svog čovjeka.“ Zagazim ja u vodu…“, govorila je Mujesira, te nastavljala:

„I sad oni nama iznesoše par onih 'vako malo dužih daski da možemo fino postaviti tijelo. I mi smo to tijelo fino postavili na kolica i kroz čitav pogon. Kao dobri su, tako. Evo, Ibrišim nije treb'o poginuti, on je greškom. Ovo, ono, ali je uglavnom, nema ga. I kroz čitavu kapiju kao oni imaju obezbjeđenje mi daju. Ma, kakvo obezbjeđenje. Drugi haraju, ubijaju. I do u kući dođemo i kod kuće ga zakopamo. Odmah su obaviješteni gore komšije. Oni su napravili, onaj, mezar i mi smo ga taj isti dan sahranili“.

„Lijepi komšija, ubiše mi Ibrišima“

U Drini je Mujesira vidjela i ostale ubijene sapatnike njezinog muža.

„Lijepi komšija, ubiše mi Ibrišima“, reći će majka ubijenog izvjesnom Radu Stefanoviću.

Već sljedećeg mjeseca, 25. jula 1992., ubijena je i ova 61-godišnja žena. Srpski vojnici i policajci su iz vatrenog oružja ubili Smailu Memišević, Mujesirinu svekrvu, ali i zaovu 30-godišnju Medihu Ahmetspahić i Medihinu bebu, devetomjesečnu kćer Amelu! Zločin se desio u Veljem Lugu kod Višegrada.

„Mediha je išla polako, a majka, Smaila Memišević, išla je za njom. Prošle su put oko dvadeset metara, a za njima su trčali vojnici. Nakon nekoliko minuta začula se pucnjava. Najprije se čulo „stoj“, a potom i pucanj. Riječ stoj je izgovorio muškarac, a potom je odmah uslijedio pucanj iz automatske puške, pojedinačno jedan pucanj, a kasnije više pucnjeva. Ubrzo nakon što je čuo pucnjavu, iz njegove kuće izašle su supruga Razija, kćerka Almasa i komšinice Latifa i Tima. Čuli su se punovo pucnji i rafali koji su pogodili Latifu i njenog supruga. Nije vidio nikoga. Potom je čuo kako se vojnik vraća i kaže: „Bobane, dvije sam ubio, jedna mi je pobjegla“, navedeno je u iskazu svjedoka Hamde Ahmetspahić.

Apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH augusta 2007. izreklo je presudu kojom je Boban Šimšić oglašen krivim za ovaj zločin, tačnije za krivično djelo zločina protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

Šimšić je zločine počinio u svojstvu pripadnika rezervnog sastava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.  

Ubijeno je tada sedam osoba, dok su kuće i privredni objekti Bošnjaka zapaljeni.  Ovom prilikom je više desetina civila, Bošnjaka, odvedeno i protivzakonito zatvoreno u prostorije Osnovne škole „Hasan Veletovac“ u Višegradu. 

Smrt pred očima majke

Odveden je i ubijen i Mujesirin djever, Ibrišimov brat, Ismet. Imao je samo 35 godina.

Kao da toliko zlo nije bilo dovoljno, na koncu su u višegradskom genocidu ubijena i Mujesirina djeca.

Četrnaestogodišnja Meliha i jedanaestogodišnji Edin. Ubijeni su pred očima majke!

„Mi smo pošli preko šume“, govorila je Mujesira pred Sudom BiH 2012., „ubijeni su od grupe u šumi“.

„A to valjda će doći na red da se i to priča“, zavapit će Mujesira.

Je li to vrijeme ikada došlo? Očito nije, jer Mujesira do svoje smrti nije pronašla posmrtne ostatke djece.

Mujesira, žena koja je preživjela džehenem na zemlji, izbjegla je iz Višegrada sa svekrom Malićem, koji je poslije rata, također, umro.

Mrtav pas na mezaru bebe

Beba Amela, Mediha, Ibrišim i njihova majka Smaila ukopani su 14. juna 2014. godine na mezarju Stražište u Višegradu.

Uoči dženaze pored mezara ubijene bebe ostavljen mrtav pas! Bila je to strašna, gnusna provokacija. I poruka. Poruka zla.

Napadnuta je i Careva džamija na kojoj su porazbijana stakla. Jer, ovdje zločini ne prestaju ni smrću...

Smrću Mujesire, kojoj će dženaza-namaz biti klanjana danas na mezarju Stari Ilijaš, cijela jedna velika porodica je ugašena.

Pitate se kako izgleda genocid? Genocid su sudbine porodice Memišević, Ahmetspahić i stotina i hiljada sličnih.

Više od 30 godina kasnije političke elite u entitetu RS negiraju te zločine, ali istovremeno slave zločince, te najavljuju politički dovršetak projekta u ime kojeg su pokrenuti agresija, genocid i drugi zločini. Dokle?

(Preporod.info)