Pokolji nad muslimanima na jugoslovenskim prostorima (II)

Na svoje pretstavke reisu-l-ulema Čaušević nije dobio nijedan odgovor, a sve je nastavljeno po starom. Nakon toga, uputio je pismo Narodnoj Vladi Narodnog jedinstva sa zahtijevom da s nasiljem nad muslimanima prekine. U pismu je naveo da sve to čine sugrađani pravoslavne vjeroispovijesti u svojoj zanesenosti zadahnuti vjerskom mržnjom protiv mirnog muslimanskog stanovništva. Nije se ustručavao ni da zaprijeti, ukoliko se s nasiljem nastavi, pa u jednom pismu kaže:

Bude li se i nadalje tako radilo, Muslimani će biti primorani da se sami brane i da od drugog koga zatraže pomoć i obezbjeđenje svoga života i imetka. Ako se i dalje od strane nadležnih vlasti mirnim okom budu promatrali ti silni zulumi i nasilja, onda su Muslimani u Bosni i Hercegovini izgubljeni i, mjesto slobode i ravnopravnosti, mjesto reda i mira, zapali su u teror kakav Bosna ne pamti.

Tek na ovo upozoravajuće Reisovo pismo, predsjednik Narodne vlade Narodnog jedinstva Atanasije Šola je odgovorio tvrdnjom da se radi o pojedinačnim slučajevima, koji nemaju veze s vjerskom mržnjom, jer se radi o socijalnom i klasnom antagonizmu, obrazlažući to ovim riječima:

… ako se nađe ponekoji Srbin pravoslavni (a drugi su oni što ovi nad njima vrše nasilje o.p.), koji samovoljno traži zadovoljštinu za pretrpljene muke.

Nasilja su, dakle, pravdana njihovim svođenjem na sporadičnost i osvetu.

U veljači/februaru 1919. godine, Sarajevo je posjetio novinar francuskog lista Temps Šarl River/fr.Charles Rivet. Između ostalih, sastao se i sa reisu-l-ulemom Džemaluddinom Čauševićem. U svome listu prenio je slijedeću Reisovu izjavu:

Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije…

XXX

Ono što posebno zabrinjava, jeste činjenica da ovi zločini još uvijek nisu rasvijetljeni.

Ovdje navodim samo primjer Srebrenice. Stradanja Srebreničana nisu se odigrala samo 1995. godine., iako su bila najbrojnija i ona su otpočela 1918. godine. Piscu ovih redova, jedan je ugledni Srebreničanin izjavio da je tzv. oslobodilačka srpska vojska krajem 1918. godine poklala 200 Srebreničana, a da je neki bivši oficir tzv. JNA, po imenu i prezimenu musliman, imao njihov popis. Sramno je to što ni on, a ako još uvijek nije među živima, ni njegovi potomci popis nisu objavili. Prema zvaničnom izvještaju Kotarskog ureda u Srebrenici, četnici su 1942. godine poklali 1.000 Srebreničana. Treba utvrditi njihova imena i popis, zajedno s onim iz 1918. godine, navesti na ploči uz onu s imenima poklanih u Potočarima 1995. godine. Jer, Srebrenica je, na nesreću Srebreničana i cijele Bosne, najupečatljiviji primjer stradanja Bošnjaka od samoposrbljenih i posrbljenih Vlaha i Arbanasa.

POKOLJ MUSLIMANA U SELU ŠAHOVIĆI

I PAVINO POLJE 1924. GODINE.

Nasilja nad muslimanima nisu se provodila samo u današnjim granicama Bosne i Hercegovine, nego i u bivšim sandžacima Bosne, koji su do ujedinjena već bili u sastavu Kraljevine Srbije.

Da bi pokazali muslimanima šta ih čeka, ukoliko ne budu pokorni velikosrpskoj dinastiji Karađorđevića, porijeklom iz arbanaškog plemena Klimente/alb. Köljmedni, velikosrbi su izvršili pokolj nad muslimanima sela Šahovići i Pavino Polje u Sandžaku i njihovo etničko čišćenje. Koristeći kao povod ubistvo nekog Crnogorca, za kojega nikada nije utvrđeno ko ga je, u stvari, ubio, dvije hiljade naoružanih Crnogoraca (Poljana, Kolašinaca i dr.), koje su predvodili vrlo ugledni crnogorski dužnosnici, pobilo je u noći između 10. i 11. studenog/novembra 1924. godine preko pet stotina odraslih muškaraca, staraca, žena i djece muslimana u selima Šahovići i Pavino Polje (danas općina Bijelo Polje u Crnoj Gori). Nakon pokolja, stanovnici sela su se raselili, a selo Šahovići preimenovano u Tomaševo, vjerovatno po ličnom imenu vojvode-razbojnika, koji je predvodio hordu u pogromu, a zvao se Tomaš. Za zločin niko nije odgovarao, jer je tako odlučio viteški kralj Ujedinitelj Aleksandar I Karađorđević.