Islamske jave i snovi Aleksandra Sergejeviča Puškina
1.
Romantične potrage između Evrope i Azije
Nije lahko opisati nakane i razloge dugotrajnih i iznimno vrijednih književnih bavljenja islamskim temama koje vidimo u djelima Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837). Ima izvora koji kao razlog Puškinove naklonosti islamskom istoku spominju njegovo porijeklo, navodno Puškin u svojoj plemićkoj lozi ima jednu davnu afričku (etiopsku) kopču, njegov predak po majci bio je Ibrahim Petrovič Hanibal (1697–1781). To je, svakako, zanimljiv podatak, ali se ovom prigodom mi nećemo baviti Puškinovom genealogijom.
Aleksandar Puškin
PoslanikPun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom što mračna je bila
I serafim se sa šest krila
Ukaza meni na razmeđi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje čuh u nebu sila,
I anđeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promiče kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mač
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plač
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
”Proroče ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeći po moru, zemlji,
Rečima žezi srca ljudi.”
(Ovaj prijevod je naveden sa web stranice: www.tvorac-grada.com/poznati/puskin.html)
Pristup stranici 19. septembar 2018.
U svrhu omeđenosti ovog našeg eseja bolje je i svrsishodnije Puškinove “islamske jave i snove“ sagledavati u mnogolikim vezama sa procvatom “romantizma u ruskoj književnosti“. Puškin je uz književni romantizam bio pristao, ali se kasnije od njega i odvojio. Također, Rusija je već u Puškinovo vrijeme pozornica širokih književnih, kulturalnih, svjetonazorskih, političkih...debata koje su se odvijale uglavnom oko rješavanja zagonetke “njezinog duhovnog pripadništva“ i mnogolikog sporenja oko toga kojim putem Rusija treba ići. Da li je Rusija Evropa? Da li je Rusija Azija? Potom, da li je Rusija okrenuta Zapadu, ili je, pak, okrenuta Istoku? Ili je Rusija “svoja“, to jest Rusija ima vlastite samostalne puteve i duhovne horizonte. Te i takve rasprave nisu zaobišle ni Aleksandra Sergejeviča Puškina. Već u svojoj poemi Kavkaski zarobljenik (Kavkaskij plennik) Puškin pokušava i uspijeva da o “tamošnjim“ (kavkaskim) Čerkezima progovori, to jest da pjeva bez teških stereotipa, atavizama i mržnje. Ova Puškinova poema utjecala je na Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910) kako u smjeru formiranja njegovog pozitivnog stava o muslimanima Kavkaza, tako i u oblikovanju “duhovnog raspoloženja“ u Tolstojevom slavnom djelu Hadži Murat.
Kako je došlo do toga da se Aleksandar Sergejevič Puškin šire pozabavi stranicama Kur'ana i životopisom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., pitanje je koje, samo po sebi, upućuje na Puškinova književna zanimanja islamskim jugom i istokom. On je rano došao do vrijedne literature o islamu, napose preko perzijske, turske i tatarske književne tradicije koja je prevođena na ruski. Osim toga, izvori o Puškinu govore da je on naukovno i kulturno stasao i na usmenoj književnosti koju je neobično volio.
2.
Puškinova poetska “dijalogiziranja“ sa Kur'ānom
U svojoj dvadeset petoj godini (1824) Puškin je napisao djelo “Podražanija Koranu“, tu rusku sintagmu engleski izvori najčešće prevode kao “Imitations of the Qur'an“, arapski izvori daju prijevod kao “Muhākātu l-Qur'an“ - - , na njemačkom daju “Nachahmungen des Korans“ itd. O kakvom Puškinovom djelu se ovdje radi?
Sretna je okolnost da je Šaban Gadžo dobro predstavio ovo Puškinovo djelo prije nekoliko godina, dao je korisne informacije o njemu i na uputan način ga izdašno citirao i kontekstualizirao u vezi sa islamskim potragama ovog slavnog ruskog pjesnika. Čitateljstvo rado upućujemo na ovaj esej Šabana Gadže.
John Henriksen je, sa svoje strane, detektirao nekoliko tumačenja i teorijskih obrada djela “Podrazhaniia Koranu“ (kako on na engleskom transkribira ovaj naslov na ruskom). Prema Johnu Henriksenu, Puškin je ovaj ciklus pjesama “Podražavanja Kur'ana“ objavio 1824. godine, bio je tada u posebnom duhovnom raspoloženju, u nekoj vrsti “proročanskih pobuda“ koje se ponekada posreće pjesnicima. Već ranije Puškin je čitao Kur'an preko francuskih i ruskih prijevoda, temeljna islamska sveta knjiga dokraja ga je oduševila. Osim u “Podrazhaniia Koranu“, Puškinov izljev ushićenja islamskim temama vidi se i u njegovoj pjesmi “Prorok“ (Пророк - arapski izvori je prevode jednostavno riječju – an-Nabiyyu). John Henriksen dodaje da je Puškin pisao “Podrazhaniia Koranu“ u egzilu u mjestu zvanom Mihajlovsko. U jednom pismu upućenom jednom svome prijatelju Puškin je rekao da ga ovaj njegov egzil podstiče da se u neku ruku “poistovjeti sa Muhammedom“, jer je i on bio izgnan.
Puškinovo djelo “Podrazhaniia Koranu“ od kritičara je dobro dočekano i različito tumačeno.
Tako je N. I. Černajev, 1897. godine ustvrdio da se na vezu Kur'ana i ovog Puškinova djela treba gledati kao na “duhovno-mističku“. Naime, prema Černajevu, pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina oslovio je “mistički pathos Kur'ana“. Nesumnjivo je da Černajev ovim tumačenjima ispravno prepoznaje razloge Puškinova zanimanja za Kur'an.
Tokom sovjetske ere ovo Puškinovo djelo imalo je posve drugačije interpretacije i recepcije. Tako je V. I. Filonenko, tumačeći “Podrazhaniia Koranu“ rekao da se svemu treba prići sa stanovišta antropologije, te je “Puškinovu vještinu u opisivanju arapskog načina života iz sedmog stoljeća“ Filonenko smatrao nekom vrstom “umijeća oponašanja koje se doima kao arheologija.“ Nadalje, B. Tomaševski je smatrao da se Puškina, “na ravni poetske kreacije“, treba proučavati imajući u vidu “formalne načine koje je Puškin posuđivao iz Kur'ana“.
U kasnijim vremenima tumačenja i recipiranja Puškinova djela “Podrazhaniia Koranu“ još više su se granala u mnogo pravaca. Tako Walter Vickery “naglašava etički ili moralni aspekt (Puškinova) oponašanja Kur'ana“. Jednostavno rečeno, Puškin je tragao za sređenim svijetom gdje bi bila “posve jasna, odsječna granica između dobra i zla.“ Julian W. Connolly je, sa svoje strane, isticao da je Puškin težio za nekom vrstom vizije iskupljenja (a vision of redemption) kroz obećanje “nove nade i ushita“ do kojih se stiže pokornošću i čestitim životom, a što je Puškin, možemo mirne duše zaključiti, pronalazio u Kur'anu. Također, Julian W. Connolly je bio protiv “strogog poistovjećivanja pjesnika i proroka/Božijeg poslanika“, što je problem koji vidimo i u djelima Johanna Wolfganga von Goetea.
Dugo bi potrajalo kad bismo nastavili s navođenjem ostalih tumačenja i recepcija ovog Puškinova djela. Umjesto toga uputnije je pokazati kako Puškin “dijalogizira“ sa Kur'anom, što je i savjet Johna Henriksena svima koji žele da se upute u Puškinovo bavljenje temeljnom svetom knjigom islama. Evo samo nekih strofa iz tog Puškinova djela:
Zaklinjem se parnim i neparnim,
Zaklinjem se mačem
i pravedničkom bitkom,
Zaklinjem se jutarnjom zvijezdom,
Zaklinjem se noćnom molitvom.
Iz ovih redaka vidi se posve jasno da Puškin oslovljava ajete ili alineje Kur'ana u kojima se nalaze tzv. qasam ili zaklinjanja. U Kur'anu je riječ, najčešće, o “Božanskim zaklinjanjima“, jednoj vrlo prepoznatljivoj (iako ne i jedinoj!) stilskoj formi islamske Revelacije. Pjesan sadržana u ruskom originalu postiže izvanredne efekte na čitateljstvo. To se vidi i iz sljedećeg odjeljka gdje Puškin pjeva:
Dva puta će anđeo puhnuti u rog,
Nebeska će grmljavina
na zemlju udariti,
Brat će od brata pobjeći,
Sin će se od majke sakriti.
Sve će dobjeći do Boga.
Razobličeno strahom.
I ovdje su prepoznatljivi kur'anski motivi “puhanja u Rog“ pred Smak Svijeta (usp. npr. Kur'an, 39:68), Puškin na njih izravno ukazuje i pjesnički ih oslovljava. Također, Puškin aludira i na strahote i katastrofe Smaka Svijeta koje se spominju i u suri 80:34. itd).
Napokon, evo još jedne Puškinove kitice stihova:
Opet palma mrsi svoju
sjenkovitu glavu
Opet je bunar napunjen,
hladan i dubok.
I stare kosti magarice se podižu
Odjevene mesom, i riču
A putnik osjeća snagu i radost
U njegovoj krvi zaigrala
je iznova uskrsla mladost.
Prema komentatorima Puškinove poezije, ovdje slavni ruski pjesnik aludira na drugu suru Kur'ana, Kravu/al-Baqarah, 2: 259., gdje se govori o čovjeku kojeg je Bog usmrtio stotinu godina, pa ga potom oživio, a oživio je i njegovog magarca (kod Puškina se radi o magarici - ослица).
3.
Puškinova pjesma o Muhammedu, a.s.
Aleksandru Sergejeviču Puškinu slavu je uvećala pjesma o Muhammedu, a.s. Spjevao ju je 1826. godine, pjesma je odmah postala poznata i uveliko respektirana kao i njezin autor. Tvrde da je ovu pjesmu mnogo volio i sam Fjodor Mihajlović Dostojevski (1821-1881).
Kao što je u poemi “Podrazhaniia Koranu“ riječ o nekoj vrsti dijalogiziranja sa Kur'anom, iz pjesme Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) vidljivo je da Puškin stupa u kratkotrajno, ali intenzivno, duhovno saučestvovanje ili, pak, duhovno oponašanje Poslanika Muhammeda, a.s. Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin je htio da svome naraštaju bude neka vrsta “idealnog uzora“, da im kao pjesnik pokaže duhovno vodstvo, želio je, naprosto, da im bude “onaj koji prosvjetljuje, koji dostavlja višu viziju svojoj generaciji“ (...and illuminator, deliverer of a higher vision to his generation...).
Šira scena ove Puškinove pjesme je, reklo bi se, “biblijsko-kur'anska“. Čovjek u pustinji, pri njemu je velika žeđ... (Pustinja ovdje, možda, simbolizira svijet koji je bez vodstva, ljudi su žedni upute višeg reda...). Potom se javlja melek/anđeo, serafim sa šest krila, dolazi prosvjetljenje itd.
U pjesmi potom nastaje ona dionica koja je i bila cilj pjesniku Puškinu – prosvjetljenje i Božija Objava dolaze Poslaniku Muhammedu, a.s., ali pjesnik vješto upliće i sebe, nastavljajući pjesmu pjevati u prvom licu jednine, htijući tako da i on, sa svoje strane, dobije makar poetsku inspiraciju i duhovno okrepljenje! Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin znade da Božiju Objavu (al-wahy) ne može dobiti, ona se dostavljala samo Božijim poslanicima.
Nesumnjivo je ovaj trenutak “pjesničkog prelaženja graničja“, kad pjesnik Puškin želi ako ne prodrijeti, a ono barem proniknuti, u profetsko ili vjeronavjestiteljsko iskustvo, najsnažnija dionica ove njegove pjesme. Ovdje vidimo da je Puškin bio uvjeren u izuzetne zadaće ili poslanja koja imaju pjesnici, kako to ističe i Milivoj Solar.
Na kraju, iz pjesme se vidi zapovijed Poslaniku Muhammedu, a.s., da mora ići među ljude i širiti poruku obodrenja. Istovremeno to znači (imamo li u vidu Puškinovu vještinu da oponaša Poslaničku zadaću i tradiciju) da je ovo obodrenje upućeno i samom Puškinu. To jest, ne Puškinu kao od Boga odaslanom poslaniku, jer on to nije i ne može biti, već Puškinu kao pjesniku koji želi preporoditi svoj narod.
Dodajmo da je Puškinova pjesma Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) iznimno popularna u arapskom svijetu. Tamo je bila počašćena sa nekoliko prijevoda. Naravno, nepotrebno je posebno isticati da je ovu Puškinovu pjesmu potrebno čitati kao jedno pjesničko ostvarenje i poetsku viziju, a nikako kao svjedočenje o nekom konkretnom historijskom događaju.
Napomenimo da je Aleksandar Sergejevič Puškin dobro poznavao književnost islamskog istoka. Prisjetimo se da Puškin, u svome velikom djelu Evgenije Onjegin, navodi perzijskog pjesnika Sadija, k tome, njegova djela obiluju motivima turske i perzijske književnosti.
(...)
