Sazvučja sa struna vremena

Morate, morate!

1.

Nad suhom zemljom nadviše se teški rodni oblaci.
Oblaci rekoše kiši:
– Padaj, napoji žednu zemlju!
– Neću! – odgovori kiša.
– Moraš, moraš! – rekoše joj oblaci.
I kiša obilna se proli u mirijadama plodnih kapi,
i žedna zemlja se napoji, i obraste biljkama, ustreperi njima, postade svakovrsna i lijepa.

2.
Granu proljeće, pade zrno u zemlju, zemlja mu reče:
– Hajde, zametni klicu svoju!
– Neću! – reče zrno.
– Moraš, moraš! – reče zemlja.
I zrno zametnu klicu svoju.
I iz njega niknu klas, i u klasu stotinu zrna.

3.
Krajem devetog mjeseca majčina maternica pomilova plod svoj koji je nosila, milovanjem ga probudi, reče mu:
– Hajde, vrijeme je da se rodiš!
– Neću ja nikuda, ovdje mi je lijepo!
– Moraš, moraš! – reče mu maternica, pa stisnu zidove svoje, zgrči opne svoje.
I rodi se dijete.
Plakalo je što se to desi bez njegove volje.
(...)

 Planeta Sretnija

1.
Tačno 2058. godine čovječanstvo je otkrilo planetu Sretniju u susjednom zvjezdanom sistemu.
Tačno 2068. godine čovječanstvo je napravilo velike svemirske brodove.
Tačno 2078. godine krenula je velika seoba naroda sa planete Zemlje na planetu Sretniju.

2.
U one velike svemirske brodove inžinjeri su na planeti Zemlji ubrizgavali velike količine tečnoga zraka, e da ljudi dišu kroz svemirska prostranstva, da ostanu u životu dok putuju bezvazdušnim prostranstvima do planete Sretnije.

3.
Sve to potraja godinama, sve do 2258. godine.
Na planeti Zemlji bilo je sve manje zraka, i sve manje čovječanstva.

4.
Na kraju, 2358. godine, na planeti Zemlji preostale biljke i životinje sastaše se na svome zajedničkom kongresu, htjedoše da se potuže čovjeku i čovječanstvu zbog sve veće nestašice zraka.
Ali, svoj kongres nikad ne održaše.

5.
Te 2358. godine sve živo na planeti Zemlji se ugušilo.
Odseljeno čovječanstvo je na planeti Sretniji
prikazivalo filmove o spaljenoj
i mrtvoj planeti Zemlji.
Odseljeno čovječanstvo je donijelo deklaraciju da će brižno čuvati prirodna obilja planete Sretnije.
Zavjetovalo se da planeta Sretnija neće nikada doživjeti sudbinu planete Zemlje.
(...)

On je samo pustio magarca

1.
Bio nekakav magarac svezan za drvo. Naiđe putem šejtan, vidje da je magarac svezan, pa ga odmah odveza i pusti.

2.
Magarac uđe u susjedov vrt, poče jesti sve redom. Ugleda ga susjedova žena, uze pušku i ubi magarca.

3.
Kad vlasnik magarca ču pucanj, krenu da traži magarca, te vidje šta se imalo vidjeti: magarac sav u krvi. Vlasnik magarca se rasrdi, dohvati pušku i smjesta ubi svoju susjedu.

4.
U taj čas vrati se susjed kući, te vidje šta se imalo vidjeti: ubijen magarac i ubijena njegova žena.
On se dohvati puške i ubi vlasnika magarca.

5.
Pitali šejtana: “O, zašto ti ovoliko zla učini?“
A šejtan odgovori: “Ja sam samo pustio magarca!“
(...)

Nijemo vrijeme

1.
Na samom svom početku vrijeme je bilo nijemo,
prolazilo je eonima i eonima,
ali bez glasa, bez šuma.
Pa vrijeme pomisli kako ga, zapravo, i nema, kako je ono neka utvara, kako samo postoje stvari i bića koja traju i prolaze, ne i vrijeme samo.

2.
I zaželje vrijeme da se posvuda čuje, a i da ono čuje sve to kako ono traje i prolazi...
I vrijeme podiže svoje ruke k nebu, dragome Bogu uputi tu svoju usrdnu molbu: “Dragi Bože, daj da se čuje kako ja trajem, ali i to kako prolazim!“
I Bog dade da vrijeme čuje kako ono traje i prolazi.

3.

I, doista, slušalo je vrijeme kako traje i prolazi.
Slušalo je svoje trajanje u šumu lista, huku rijeke, orljavi vodopada, sjajenju zvijezda, zrcalenju sazviježđa... Slušalo je vrijeme kako prolazi i u ljudskim govorima, riječima, smijehu, galami i svađi..
Pomisli vrijeme da je sve to mirijadsko javljanje glasova i zvukova sada postalo njegova svojina.

4.
Al' ne prođe mnogo a vrijeme spozna spoznanjem svim da mu, nekako, nestane šuma kad struhne list,
nestane mu huka kad presuši rijeka,
nestane mu orljave kad usahne vodopad,
nestane mu sjajenja zvijezde kad zvijezda zgasne...
I spozna vrijeme da se stalno mora vraćati onoj svojoj nijemosti i svojoj šutnji.
Onom svome samovanju izvan stvari, u onom dalekom Nedođinu.
I zahvali se vrijeme dragome Bogu što sve to mora biti tako.
I zahvali se vrijeme Bogu što se ono uvijek budi iz onog svoga Nedođina, i što se svojim šumovima uvijek iznova javlja na onim novim stvarima i onim novim svjetovima koje Bog uvijek stvara, svakog trena.
(...)

Čudni mistik

1.
Bio neki čovjek, posve čudni mistik, osobenjak svoje vrste.
U gradu su ga nervirale obznane molitve, ezani i crkvena zvona.
Odluči da se odseli, da potraži tišinu na jednom od najbližih planinskih visova.
“Ne želim da me više proganjaju krici u nebesa, ni zvuci, nit' gradska vreva!“ – reče mistik penjući se uz planinu.
2.
Na vrhu planine mistik nađe tišinu.
Pravio se da ne čuje izdaleke kliktaje ptica, ni glasanje divljači.
Ipak, čuli su se kliktaji ptica i glasanje divljači.
Mistik nabra smole sa obližnjih omorika i zapuši uši.
Al' ne prođe ni deset dana, a sred one tišine mistiku se javiše misli.
Uplaši ga spoznanje da mu se misli pomaljaju kao surova pitanja.
“Zašto ja jesam?“
“A ako jesam, zašto sam uvijek na nečemu?“
“A ako jesam, zašto nisam sām?“
“A ako nisam sām, zašto me drugi koji postoje ne ostave u mojoj samosti?“
“Zašto svako od svakog ne pobjegne u svoju samost?“
3.
Mistik pomisli da mu se misli javljaju samo na ovoj planini.
Možda mu se neće javljati na drugoj planini.
Mistik odluči promijeniti planinu.
Sa svoga samačkoga brda ode čudni mistik na drugo brdo.
Prvih dana bilo mu je lijepo.
Nije razmišljao.
Nisu mu dolazila surova pitanja.
4.
I, doista, mistik osjeti da na ovoj drugoj planini slatko spava.
Al' ne prođe ni deset dana, a onaj mistik poče sanjati čudne snove.
U jednom snoviđenju ugleda svoj grad, vreva na ulicama bila je strašna.
Mistik se probudi, oznojen, nemirna srca.
Drugu noć sanjao je onu planinu na koju je, ono onda, prvo bio odbjegao.
Planina je goropadno prijetila da će postati ravnica.
Samo čeka da je zadesi strašni zemljotres.
Treću noć sanjao je ovo, četvrtu noć ono...
Buđenja su mistiku uvijek bila strašna.
Snovi su mu sve više prijetili druženjem.
5.
Mistik odluči potražiti samost na trećoj planini.
Uze svoj štap i ona dva tri haljetka.
Krenu na treću planinu.
Kad dodje na njezin vrh, ugleda jedan stećak, na stećku je pisalo:
“Ako hoćeš biti sam,
da ne čuješ,
da ne misliš,
da ne sanjaš...
postani ono što ja već jesam!“
6.
Mistiku se svidješe ove riječi, svih pet redaka.
Leže kraj stećka.
Pokri se derviškim haljecima.
Ispusti svoju namučenu dušu.
Tijelo mu uskoro zaraste u travu.

(...)

Slijepo vrijeme

1.
Od početka svijeta trajali su svjetovi i trajale stvari, a u njima i s njima i vrijeme.
Male stvari imale su mala vremena.
Velike stvari imale su velika vremena.

2.
A onda vrijeme spozna da ono ne vidi kako prolazi sa svjetovima i u onim mirijadama stvari.
I poželje vrijeme da vidi kako to svjetovi prolaze, vidi li se to kako stvari stare, kako postaju pozne i davne...
I vrijeme zamoli dragoga Boga da mu stvori vid, pa da ono, vrijeme, vidi kako svjetovi prolaze, kako stvari postaju pozne i davne...

3.
I Bog dade vid vremenu, i vrijeme vidje kako traje i prolazi sve od klice do zrele mivke i voćke, sve od zametka listova do žutila na njima...
Vidje vrijeme kako ga nevidljivi vjetar zavija u prašinu...
Vidje vrijeme kako traje u sazviježđima i kako nestaje u njihovom strmoglavom nestanku...

4.
Rastuži se vrijeme što sve to vidi, što sve to gleda svaki put iznova, i svaki put nalično onim prvim viđenjima, kad je tek progledalo i kad je jasno vidjelo kako prolazi na svemu, na svakoj stvari, na svakoj zvijezdi...

5.
Ali, najtužnije vremenu bī baš to da mora gledati kako prolazi i kako se zapućuje u svoj daleki Nedođin preko lica čovjekovih.
Pokušalo je vrijeme da se zatrajno gleda na obrazima dječjim, u osmijehu mladih djevojaka, na ljudskim licima obasutim radostima, ozarenim veseljem.

6.
Alʼ vidje vrijeme da su čovjekova lica nalik mirijadama onoga zelenoga lišća.
Vrijeme i ovdje, a i tamo, stanuje u svježini.
A onda ugleda kako se i ono, samo vrijeme, smežuralo od onih izbrazdanih ljudskih lica.
I vrijeme se pokaja što je nekada davno tražilo od Boga da vidi kako prolazi.

7.
Poželi vrijeme da opet bude slijepo.
Ali mu tu molbu dragi Bog nije nikada uslišao.

(...)

Sunce se smijalo naivnim ljudima

1.
Vidjelo Sunce kako jevreji proslavljaju svoju Novu 5778. godinu. Pa se Sunce nasmijalo, izračunalo je sve svoje godine, od svoga postanja do Nove 5778. jevrejske godine. Dugo, dugo je Sunce ostalo zamišljeno nad ovom minutom vremena koja je stala u svih tih 5778. godina.

2.
Vidjelo Sunce kako Kinezi proslavljaju svoju Novu 2018. godinu, lunarnu. Sunce se nasmijalo i reklo: Dobro, dobro, neka se Kinezi raduju svojim godinama koje su stale u mojih dvadesetak sekundi.
I dugo, dugo Sunce ostade zamišljeno nad novogodišnjim vatrometima iznad kineskih gradova.

3.
Vidjelo Sunce kako se kršćani, pa gotovo i cijeli svijet, raduju svojoj Novoj 2018. godini. Posvuda svjetla, lampioni, milioni žarulja i tinjalica raznolikih boja. Sunce se začudi: Kako to pa ljudi ne spominju da su sve te godine, dvije hiljade i osamnaest njih, došle od Sunca, iz onih njegovih dvadesetak sekundi?
Sunce se tako pitalo, čudilo se i, potom, nasmijalo.

4.
Vidjelo Sunce kako muslimani proslavljaju svoju Novu 1439. hidžretsku godinu. Vidjelo Sunce kako muslimani spominju da oni svoju eru i godine računaju po Mjesecu. Pa se Sunce začudi: A zar svjetlost Mjeseca i njegove mijene ne dolaze od moje svjetlosti?
I Sunce se nasmija onima koji imaju hidžretski kalendar.
I začudi se kako brzo prođe tih šesnaest Sunčevih sekundi koje stadoše u tih 1439. hidžretskih godina.

(...)

Dosadila mu lijepa književnost

1.
Bio jedan penzioner, volio je čitati lijepu književnost, za pet prvih penzionerskih godina kupio je i pročitao desetak knjiga.
A onda vidje, sprva šeste penzionerske godine, da se u ovih desetak knjiga pomaljaju priče koje su slične.
I, doista, pet knjiga koje je čitao narednih pet mjeseci izazvaše u njegovoj duši osjećaj dosade.
2.
Odluči da proda tih petnaestak knjiga, iziđe na gradsku pijacu, stade kraj drvene ograde.
Ispred sebe stavi drvenu tablu, na nju kredom napisa:
“Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.
3.
Priđe mu mušterija, upita:
- “O čem ti govori ova knjiga?“
Ta knjiga je o čovjeku koji je gajio cvijeće, isprva ga prodavao, a kasnije mu bilo žao da ga trga iz korijena i majke zemlje. Kasnije se samo divio cvijeću, raznovrsnim bojama i mirisima...
– O, ništa, ništa! Knjigu neću kupiti! Bolje mi je da idem u park i tamo gledam i mirišem cvijeće...
4.
Eto ti drugog čovjeka, uze listati drugu knjigu, upita:
– A o čem ti govori ova knjiga?
Ta knjiga govori o tome da je život prolazan. Ko god se rodio, umrijeće. A ko se još nije rodio, rodiće se, pa će umrijeti.
– O, ništa, neću je kupiti! Bolje mi je da idem u starački dom, tamo će mi svi pričati kako je život prolazan.
5.
– O čem ti govori ova knjiga? – upita treća mušterija, jedna gospođa koja uze listati knjigu sa sredine police.
Ta knjiga govori da je baš knjiga najbolji drug...
– A pošto ti je ova knjiga? – upita gospođa.
– Pa, po sniženju trideset maraka.
A ne, hvala, srdačno hvala. Neću je kupiti. Živim sama, bolje mi je da kupim pudlicu. Eno, skroz tamo, s onu stranu pijace prodaju pudlice za trideset maraka. Pudlica će meni biti najbolji drug...
6.
Cijelo popodne stajao je tako penzioner kraj svojih knjiga, cupkao je sa noge na nogu. Bī mu žao što nijednu knjigu nije prodao.
Na kraju, stavi knjige u vreću, zaprti je na stara leđa i zaputi se u kafanu “Društvo penzionera“.
Na drugo rame stavi onu drvenu tablu sa natpisom: “Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.
U hladnoj kafani dočekaše ga njegovi prijatelji i društvo.
On ti odmah priđe staroj furuni, ubaci onu drvenu plohu, na nju položi knjige. I naloži vatru.
Za deset minuta zrak u kafani “Društvo penzionera“ postade topao.
Penzioneri su bili zahvalni svome drugu koji je volio čitati lijepu književnost.
(...)

Vječno budni čuva svijet

1.
Bili neki jevrejski teolozi, pametni i učeni, pa svaki dan Mūsāu (Mojsiju), alejhiselamu, postavljali pitanje:
- Deder ti nama kaži da li Bog spava?

2.
Mūsā, alejhiselām vidi, uh, krupno pitanje, veliko kao Sinajska gora. Uklanjao se Mūsā, alejhiselām, od te skupine jevrejskih teologa i mudroslovaca. Pa, opet, kad god bi pored njih prošao oni bi na njega zagraktali onim pitanjem:
- Deder ti nama kaži da li Bog spava?
3.
Ne prođe ni dvanaest dana a Mūsā, alejhiselam, zamoli dragoga Boga da mu odgovori na pitanje:
– Bože, spavaš li Ti ikad?
4.
A Bog onda objavi Mūsāu, alejhiselam, da baš sprva te večeri uzme dva staklena pehara, da ih napuni vodom, da ode u pustinju i da stane, i da tako do zore drži one pehare u ispruženim rukama.
5.
Sve to tako uradi Mūsā, alejhiselām, stajao je do ponoći, vidi: otežale mu ruke. A onda u pola tri poslije pola noći Mūsā, alejhiselām, zaspa, pade na tle, padoše i ona dva pehara, prosu se voda u pustinjski pijesak.
6.
Sutradan Mūsā, alejhiselām, naiđe na one jevrejske teologe i mudroslove, pripovjedi im priču o dva staklena pehara puna vode u rukama snenog čovjeka.
7.
Ne prođe ni dvadeset godina, umrije Mūsā, alejhiselām, umriješe i oni teološki mudroslovi.
Ostade samo rasprava o Vječno Budnome Bogu koji ne da da se svijet stropošta na dno Postojanja!
(...)

Antikvarnica satova

1.
Bio jedan čovjek, volio je slušati kucanje starih satova.
Silno se obradovao kad je vidio da je u gradu otvorena antikvarnica satova. Svratio je tamo i vidio: Satovi su bili nijemi, zaustavljeni, zakočeni.
2.
Vlasnik antikvarnice mu objasni da je zaustavio satove jer strahuje od miješanja vremena. Eto, ovaj sat je iz turskog vakta, davno prošlo vrijeme, a ovaj je, opet, iz austrougarskog doba, također prohujalo vrijeme, i tako to...
– Odlučio sam da stari satovi šute dok su u mojoj radnji! – reče vlasnik antikvarnice.
3.
Dobro, kupiću ovaj ala turka sat, reče stari čovjek.
Kad dođe kući i pokrenu mehanizam sata, začu otkucaje davnih vremena, ali kao da dolaze odnekud sa istoka, osjećao je da otkucaji zaludu dozivaju priče davnašnjih snjegova, onih olomlanjskih i prije njih.
4.
Naredne sedmice stari čovjek je kupio jedan zidni sat iz vremena austrougarskog casrtva. Kod kuće je navio zupčanike, sat krenu jednolično nizati reske i oštre zvuke svojih sekundi, ali kao da su dolazili sa zapada. Svi su se zvuci sekundi činili davnašnjim, prošlim, nepovratnim.
5.
I tako, vrijeme je prolazilo, onaj stari čovjek je svraćao često u antikvarnicu, razgledao je satove, uskoro je kupio dva sata iz jugoslavenskih vremena, i njih je slušao kod svoje kuće.
Osjećao je kao da može staviti u pregršt vremena čije je otkucaje slušao, ali kad god bi to pokušao vidio je da u pregrštima ne preostane ništa.
6.
– Daj mi sedam različitih digitalnih satova iz druge generacije! – zamoli stari čovjek vlasnika antikvarnice satova.
Kad je kod kuće stavio baterije u svesedam digitalnih satova, stari čovjek vidje da mu se sad raznolika vremena javljaju u bljescima svjetlosti obojenih brojki sa blještećih ekrana.
Vidio je svjetlost, nije čuo nikakve zvuke.
Ali, vidio je kako tinjanja onih sedam vrsta svjetala sa sedam digitalnih satova negdje nestaju, odlaze, pa se vrate, pa odlaze... Sve u tišini.
Stari čovjek uze sve satove koje je kupio u onoj antikvarnici satova,
odnese ih u podrum,
pažljivo ih stavi na policu gdje su stajale knjige
koje više nije namjeravao čitati.
(...)