Kazandžijski zanat
Autor teksta: Amra Madžarević
Kazandžijski zanat jedan je od najstarijih zanata, a ujedno jedan od rijetkih koji se sačuvao do danas. Ulica Kazandžiluk na Baščaršiji u Sarajevu, u kojoj rade majstori kazandžije, sačuvana je u svom izvornom obliku.
Proizvodnja kazana za ishranu vojske pokazala se neophodnom nakon dolaska osmanske vojske, pa se vrlo brzo pojavljuju majstori koji ih počinju proizvoditi. Otuda i naziv - kazandžije. Prvi kazandžija spominje se 1489. godine. Vremenom raste potreba za njihovim proizvodima, pa se u defterima iz 1530. godine spominje 13 majstora ovog zanata. Pored kazana, počeli su proizvoditi i druge proizvode od bakra, npr. posuđe: sahane, tepsije, haranije; pribor za kahvu: džezve, kutije, šećerluke, mangale; pribor za vodu: ibrike, đugume, tasove za česme, kevčije. Kazandžije su izrađivale i proizvode za potrebe crkava i sinagoga: kadionice, čirake, menore i svijećnjake.
S obzirom na široku lepezu proizvoda koje su izrađivale, kao i na njihovu raširenu upotrebu, kazandžije vrlo brzo postaju jedne od najznačajnijih zanatlija. Njihovi proizvodi su traženi, a u skladu s islamskim konceptom, sažetim u hadisu: “Allah je lijep i voli ljepotuˮ (naziv je i jedne od naših sekcija u ovom projektu), i bogato ukrašavani.
Predmeti su se pravili od topljenog bakra, koji se kasnije savijao u željeni oblik i prevlačio kalajem. Postojali su posebni majstori koji su kalajisali suđe, tzv. kalajdžije. Pored kalajisanja, suđe se i ukrašavalo. Tepsije, sahani, džezve, zarfovi (držači fildžana), kao i buhurdari (kadionice), bogato su se ornamentisali tehnikom poznatom kao savat. Savat je arapska riječ i znači graviranje. Bakarna posuda, izvorno crvenkaste boje, prevučena kalajem, gravira se tako da gravirani motiv ostaje crven. Postoji i crni savat, u tom slučaju se posuda premaže uljanom platinom. Savatom su se bavili pojedini majstori, ali i žene i djevojke u kućama. Ovi ornamenti, biljnog ili geometrijskog oblika, dostižu prave umjetničke vrijednosti, stoga ovaj zanat s pravom spada u umjetničke zanate. Posebna pažnja pridavala se priboru za kahvu, kako bi se u trenucima odmora uz ovaj popularni napitak uživalo i u ljepoti ornamenata na posuđu, te sahanima u kojima se služila hrana. Sarajevske kazandžije u doba Osmanske Carevine bile su nadaleko poznate i njihovi su proizvodi bili na cijeni. Dolaskom Austrougarske na naše područje, nove vlasti nastojale su zaštititi neke od zanata, među njima i kazandžijski, pa su s otvaranjem Tvornice umjetnih zanata u Sarajevu počeli podučavati mlade majstore i nastavili lokalnu tradiciju.
Kazandžije
Kazandžijska čaršija u Sarajevu zauzimala je centralni dio čaršije, gdje se i danas nalazi, a u vrijeme procvata ovog zanata obuhvatala je nekoliko ulica. U ulici Oprkanj, koja je bila sastavni dio kazandžijske čaršije, 1783. godine osnovan je mekteb (vjerska škola) koji su pohađali šegrti svih zanata. Ovdje su stjecali znanja iz vjeronauke i arapskog jezika. Mekteb je počinjao s radom rano ujutro kako bi šegrti na vrijeme bili na poslu.
U prilog činjenici da je ovaj zanat bio razvijen i da su kazandžije lijepo zarađivale, govori i činjenica o dobrotvorima iz ovog esnafa. Naprimjer, kazandžija hadži Ahmed sagradio je džamiju i mekteb u mahali Širokača u Sarajevu; hadži Osman Hadžimuharemović popravio je šest magaza i mekteb u ulici Oprkanj i uvakufio dio prihoda za platu muteveliji i nadzorniku; pojedine su također uvakufile dio prihoda za održavanje džamija. Pojedine kazandžije bile su vrlo učene, kao Ahmed, sin Alijin (Ahmed bin Ali el-Gazgani el-Bosnevi es-Saraji), koji je prepisivao poznata djela i ukrašavao ih kaligrafijom. Historičar Hamdija Kreševljaković u knjizi Esnafi i obrti u Bosni Hercegovini (1463–1878) donosi mnogo detalja o ovom i drugim zanatima i zanatlijama. Podatke je uglavnom nalazio u sidžilima, sudskim protokolima, u koje su se za vrijeme osmanske uprave zapisivale sve presude, rasprave i ostali predmeti sudskih postupaka. Pored toga, postoje i defteri svih zanata. To su knjige/registri u koje su majstori i trgovci bilježili promet, dugovanja i potraživanja, kao i imena majstora, šegrta, kalfi. Kazandžijski defteri jedni su od najobimnijih, što govori o tome da su dobro radili. Defteri se čuvaju u arhivima i bibliotekama.
Kazandžijska čaršija danas je nacionalni spomenik kulture i u prilično očuvanom stanju zadržana do danas. U njoj i dalje rade kazandžije i ona predstavlja jednu od značajnijih turističkih atrakcija. Njihovi proizvodi se i danas koriste u domaćinstvu kao dio tradicionalnog posluženja.
