Papuča
Preuzeto sa Facebook naloga Adnana Muftarevića "Sjećanje na žrtve iz Prijedora"
Negdje 2004. godine, dok sam sjedio u svojoj kancelariji u Despića kući, dođoše mi gosti iz ICMP-a (Međunarodna komisija za nestale osobe). Jedna gospođa i izvjesni gospodin Džon.
Dobili su informacije o meni i imali su želju da radim s njima na otkrivanju masovnih grobnica kao arheolog-forenzičar. Popričali smo malo i odmah smo se dogovorili da idem za Prijedor gdje je otkrivena velika masovna grobnica "Stari Kevljani".
Sutradan je došao vozač po mene i krenusmo na put. Prvo smo otišli u jednu halu u blizini Sarajeva gdje sam upoznao gospođu Evu koja je sa svojim antropolozima obrađivala ostatke skeleta koji su ekshumirani negdje oko Srebrenice. Požalila mi se kako je ova hala postala premala i da će se morati naći neko rješenje jer tijela neprestano pristižu. Svuda oko nas su skeleti... Nakon upoznavanja s radom antropologa krenusmo put Tuzle gdje sam trebao pregledati Centar za identifikaciju žrtava. Ušli smo u prostoriju gdje je na rafovima bilo na hiljade posmrtnih ostataka u bijelim vrećama, dok su na drugim policama bili lični predmeti žrtava.
Satovi, zdravstvene knjižice, olovke, po neki tespih, vozačke dozvole, klikeri, ... Jeste, klikeri!
Negdje tu je bila i kancelarija gdje je jedan naš, veoma prijatan doktor, razgovarao s porodicom žrtve čiji su džemper i pantalone bili na stolu ispred njih. Djevojka je plakala, otac joj je... Nije mi dobro...ali, neka i nije.
Nastavismo ka Prijedoru. Stigosmo umrak.
Ušli smo u neki predratni hotel. Vozač i ja, nakon što smo predali lične karte na recepciji, dobili smo po sobu. Noć je bila 30 KM, sjećam se. U uglu su sjedili nekakvi ljudi i ispijali svoja pića. Kada smo došli do soba vozač mi reče da razmijenimo brojeve telefona ako bi slučajno neko došao da nas maltretira. Tako i učinismo.
Ušao sam u sobu koja je mirisala onim socijalističkim šmekom i enterijerom. Onako, sve je na svom mjestu, ali staro. Bacih pogled na krevet. Na njemu je bila zategnuta plahta i složen prekrivač. Ne znam zašto sam, jer to nikada ne radim, strgao plahtu s kreveta da pogledam ispod. I dan-danas se čudim što sam to uradio. Rekli bi naši stari "Melajće ti šapnulo"!
Imao sam šta vidjeti. Preko debelog dušeka je bio onaj tanji nadmadrac, mekši, na kojem je bila sasušena lokva krvi prečnika jedan metar. Zgrožen sam ga zgrabio i bacio u ugao sobe. Šokiranom mi je kroz glavu prolazilo svo stradanje Prijedorčana u logorima smrti, njihova mučenja i silovanja. Srećom, veliki dušek je bio čist. Nekako sam prežmirio tu noć.
Rano ujutro, bez doručka, ništa nam se tu nije ni jelo ni pilo, napustili smo hotel i došli na lokaciju masovne grobnice udaljene oko četiri kilometra od kompleksa rudnika Omarska, zloglasnog logora Vojske Republike Srpske. Tu smo se upoznali sa "moderatorom" te grobnice, nekim Srbinom iz Sarajeva koji je u ratu izvještavao za Srnu. Tako su mi kasnije rekli. Sada živi u Banjaluci. Pričao nam je viceve o Sandžaklijama. Meni rođenom u Sjenici i vozaču, čiji su roditelji iz Pljevalja! Vozač me je pogledao, a ja sam mu dao znak da se ne remeti.
Pripremio sam se za "rad". Obukao sam bijeli skafander, navukao rukavice i odmah mi je kroz glavu prošla rečenica naše stare arheologinje Zilke. Govorila bi mi da se pazim, jer često u masovnim grobnicama, ispod tijela, zločinci ostavljaju eksplozivne naprave i razne vrste otrova.
Sišao sam... Na stotine tijela je ležalo isprevrtano jedno ispod drugog. Bila je ovo sekundarna grobnica. Zločinci su s jednog mjesta otkopali i bagerima natovarili tijela na kamione i ovdje ih "iskipali".
Polagano sam počeo skupljati koščice od ruke i divio se Uzvišenom Bogu kako je sve to stvorio i sklopio. Prelijepo je ljudsko tijelo. Kakva li će kazna biti onome ko ga skrnavi i ubija?
Dok smo tako dizali tijela i skupljali njihove ostatke, ugledah jednu žensku papuču. Taj trenutak mi je bio najteži. Zar mi je teže vidjeti neki predmet od samog tijela? Jeste!
Odjednom mi padoše na pamet sve naše nane, majke, tetke, dajince, amidžince, kone... kako trče da skuhaju ručak, da pogledaju je li se dijete probudilo, da staroj nani dodaju vode, da pokupe veš da ne bi pokis'o i u toj svoj žurbi navuku one svoje papuče ispred kuće koje joj mogu i do komšinice, i do granapa i po avliji. I najednom, u svoj toj njenoj žurbi naiđe neka antropomorfna spodoba i zgrabi je, odvede, ubije i baci u jamu! Zar se može toliko biti okrutan?
A papuča k'o papuča. Možda je bila i anatomska, možda su je i leđa boljela u svoj njenoj trci... Ona više ne trči! Stigla je sve!
P.S: Stari Kevljani su jedna od najvećih masovnih grobnica koje su otkrivene na području Prijedora, dužine 20 i širine i dubine od pet metara. Pronađeno je 456 posmrtnih ostataka.
(Preporod.info)
