Nekoliko lica naših osmijeha

Ako postoji nekakva arhiva u kojoj se pamte svi zasloni na pametnim telefonima, mogla bi se pronaći fotografija sa ovim Dizdarovim stihovima koja je nekoliko mjeseci „čuvala“ moj ekran. Usudim se pomisliti kako bi to nečijem pogledu moglo biti zanimljivo, jer povezuje pjesnikov arhaični stil pisanja i čitaočev savremeni doživljaj preko ekrana.
Ove sam stihove birao, jer nas u njima lirski subjekt uvjerava kako su jedino vrijedni oni momenti naših života koje smo proveli smijući se. Ne samo zbog toga što nas (o)smijeh čini pozitivnijim i toplijim; već i zbog toga su trenuci koje smo proveli tako, jedini tokom kojih smo istinski živjeli.

Pjesnik uz osmijeh očito vezuje životnost; a prosječan čovjek, naš savremenik, iznad osmijeha obično postavlja vrijednosnu dilemu iskrenosti. Vrijedilo bi dilemu staviti na papir, onako kako rahmetli Zilhad Ključanin muči muku nad pitanjem najčistije nevinosti, pa je prepoznaje u riječi, u djetetu i u meleku. Gdje i kako prepoznavati najživotniji i najiskreniji (o)smijeh?

Možda sam mu svjedočio prilikom jednog kampa za osnovce, na kojem se jedan od dječaka teško uklapao u internatski organizovan život. Dva dana, koliko je od planirane sedmice bio u internatu, provodio je šutljiv i usamljen. Izgovarao je proste rečenice, samo u slučajevima potrebe, koje su počinjale riječju „Želim“, a najčešća cjelina bi bila „Želim kući“. Osjećajući se odgovornim, kao posrednik između njegovog džemata i domaćina u intrenatu, poveo sam ga do njegove tetke, koja je stanovala na drugom kraju grada i bila jedina osoba koju poznaje u stranom okruženju.  Jedini osmijeh u tih nekoliko dana pojavio se na njegovom licu tek nakon što je sa sigurnošću mogao ustvrditi: „Eno je!“. Osmijeh olakšanja izazvan prepoznavanjem jedinog poznatog u gradu punom stranaca. Skupilo se tu nekoliko dana nesmijanja, pa je i reakcija bila intenzivnija. Iskren osmijeh i trenutak vrijedan življenja.

Širokom spektru konsekvenci smijanja svjedoči priča jednog poznanika o njegovoj studijskoj grupi i asistentu koji je tražio da vidi osmijeh na licima svojih studenata tokom predavanja. Osmijeh bi u ovom slučaju bio znak otvorenosti i pozitivnog prijema ispredavane materije. Studenti su, u neka doba, karikirajući asistentov zahtjev počeli da „njeguju“ napadan smijeh, pun skretanja pažnje na sebe i sam sebi cilj. Izazvan, asistent je tokom jednog termina vježbi održao kraći referat o razlikama između smijeha, osmijeha i podsmijeha. Može se zaključiti kako je skromna granica između osmijeha uvažavanja i naklonosti, te osmijeha provokacije i želje za ponižavanjem.

Općem stavu bi se mogla pripisati misao kako je najljepša pohvala „Kad god te vidim, ti nasmijan/a.“ Ono što bi osmijeh iz ovog primjera odvojilo od smijeha je drugo opće mišljenje kako se stalno smiju samo budale i luđaci. Prvo je osmijeh koji pripada svijetu umjerenosti, a drugo smijeh pripisan svijetu pretjeranosti. 
Međutim, prilično sam siguran da Makov lirski subjekt pozdravlja obje vrste (o)smijeha, te da bi negativno trebalo konotirati samo podsmijeh, koji je i po samoj kulturi dijaloga uglavnom napad na ličnost, pa i na čast drugoga.