''Jame'': Priča o grobnicama

Prisutni su imali priliku ''iz prve ruke'' doživjeti emociju i svjedočenje čovjeka, koji više od 25 godina traga za nestalim osobama. 

Polovinom devedesetih godina prošlog vijeka počeo je sa prikupljanjem dokumentacije o mjestima na kojima su zakopavana tijela ubijenih u ratu. Prisutnima je prenio kako nikada nije mogao ni pretpostaviti da će otkriti više od 400 masovnih, isto toliko zajedničkih i oko 4.000 pojedinačnih grobnica. Tijela ili posmrtni ostaci su najčešće iz jedne prebacivana u neku drugu grobnicu, a najupečatljivije je bilo svjedočenje je o mladiću iz Srebrenice, čijih su šest kostiju skeleta pronašli u pet različitih grobnica, počevši od primarne, pa do četiri sekundarne masovne grobnice, u rasponu od 32 kilometra. Skelet odrasle muške osobe ima 207 kostiju, a u slučaju ovog mladića su pronašli tek 6 kostiju, a za svaku pronađenu kost istražitelji trebaju obavijestiti porodicu. ''Oni su ga ukopali, klanjali mu dženazu, ali porodica nikada neće osjetiti mir, jer svaki put kada pronađemo neki dio skeleta, pa makar i jedan pršljen, mi moramo obavijestiti porodicu, a članovi porodice uvijek iznova proživljavaju smrt i nestanak svojih voljenih, pa kako da nađu mir'', rekao je Mašović. 

Većina jama ima neki simboličan naziv, poput jama Paklenice i Bezdana, koje svojim imenom svjedoče o događajima vezanim za njih. 

Zanimljivo je i to, kako uvijek neko, hvala Bogu, preživi i svjedoči o zločinima. ''Kada vidite šta su neki ljudi preživjeli i šta su sve prošli, mogu samo reći da ništa nije slučajno'', kazao je Mašović. 

Još jedno od svjedočenja, koje je zaparalo srce svakog prisutnog, je priča o Fatimi Muhić, djevojčici iz Srebrenice, koja je ''živjela'' dovoljno dugo da udahne i izdahne, čije je ime prvi put ispisano na bašluku iznad njenog mezara ili priča od djevojčici iz Višegrada, koja nije napunila ni 48 sati života, koju roditelji nisu uspjeli upisati u matičnu knjigu rođenih, kojoj nesortenisu dopustili da zvanično dobije dokument da je ikada postojala, koju su živu spalili u naručju majke i nakon svega su to pokušali zataškati, a i dan danas negiraju da su to uradili. 

Zločinci su na različite načine pokušali prikriti svoja nedjela, što svjedoči o organizovanim, sistematski pripremljenim i planski učinjenim zločinima. Tako su u jednoj od grobnica tijela žrtava pokušali pokriti slojevima smeća i zemlje, u drugoj su opet na tijela žrtava bacali ostatke životinjskih skeleta, ostatke porušenih džamija, ali nisu znali da zemlja uvijek izbaci terete svoje.