Zulfikarpašić: Vakif koji je ostavio trag

Uslijed okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, 1878. godine započelo je iseljavanje Bošnjaka iz svoje domovine. Tadašnja migraciona kretanja Bošnjaka uzrokovana su nezadovoljstvom sa političkim promjenama koje su se dogodile, a trajala su većim dijelom austrougarske vladavine. Iako je nakon završetka Prvog svjetskog rata i definitivnog odlaska Austro-Ugarske sa ovih prostora usporilo iseljavanje s područja Bosne i Hercegovine, novi „val“ iseljavanja desio se  nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naime, zbog neslaganja s metodama koje je primjenjivala nova komunistička vlast, mnogi su se odlučili za iseljavanje iz tadašnje Jugoslavije. Među onima koji su ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata odlučili da napuste svoju domovinu bio je i istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić. Rođen je 23. decembra 1921. godine u Foči, gdje provodi jedan dio svog života. Bio je sin Husein-bega Zulfikarpašića, gradonačelnika Foče i veoma uglednog intelektualca koji je posebno bio poznat po svojim izrazito čvrstim vezama sa njemačkim grofovima. Husein-beg je bio također  i veoma blizak prijatelj sa reisom Džemaludinom Čauševićem od kojeg je veoma rado uzimao savjete kada je riječ o vjerskim pitanjima. 

Osnivanje „Bosanskih pogleda“

Odrastajući u veoma uglednoj i konzervativnoj porodici Zulfikarpašića, Adil je još u ranim godinama učen istinskim vrijednostima koje su na njega prenosili njegovi roditelji. Kako je sam govorio u mnogobrojnim razgovorima koje je vodio sa domaćim i stranim novinarima taj odgoj mu je pomogao da u ključnim trenucima  donese ispravne odluke. Jednu takvu odluku donio je i na početku Drugog svjetskog rata, kada se kao buntovni mladić priključio antifašističkom  pokretu. Iako je u toku rata bio istaknuti član ovog pokreta, shvatio je njegove nedostatke i odlučio se za odlazak iz tadašnje Jugoslavije, zbog nepravednog odnosa komunističkih funkcionera prema borcima. Ilegalan odlazak iz Jugoslavije u tom periodu smatran je izdajom i mogao je dovesti do tragičnog ishoda, što Zulfikarpašića nije spriječilo da ode u Italiju u kojoj se zadržao nekoliko mjeseci. U djelu „Bošnjak“, Nadežde Gaće i Milovana Đilasa,  Zulfikarpašić detaljno opisuje svoj ilegalni izlazak iz Jugoslavije i život u Italiji koji nije bio nimalo lagan iz razloga jer je Zulfikarpašić bio pod prismotrom komunističkih, ali i ustaških agenata koji su ga smatrali neprijateljom. Uz pomoć nekoliko prijatelja, uspio je doći do Austrije, u kojoj su već živjeli bošnjački intelektualci poput Smaila Balića, Teufika Velagića i dr. U Austriji su se Bošnjaci u prvim godinama nakon odlaska iz Jugoslavije počeli ozbiljnije organizirati, a plod njihovih grupisanja bilo je osnivanje „Bosanskih pogleda“, lista koji je zvanično krenuo sa kontinuiranim radom u toku 1960. godine. Iako je još 1950. godine  u Londonu počeo izlaziti list bošnjačke emigracije „Svijest“, utjecaj „Bosanskih pogleda“ je bila daleko veća. Adil Zulfikarpašić i ostatak članova redakcije iznosili su javne kritike prema pokrštavanju muslimana koja su bila posebno aktuelna u prvim godinama nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Kritički tekstovi Adila Zulfikarpašića nailazili su na osudu od strane srpskih i hrvatskih intelektualaca koji su se također nalazili u emigraciji. Zulfikarpašić je kritizirao i komunističku vlast, ali i tadašnje bošnjačke političare u Jugoslaviji, koji su se zadovoljavali sa vjerskom, ali ne i nacionalnom odrednicom. Borbu koju je Adil Zulfikarpašić vodio zajedno sa ostatkom redakcije „Bosanskih pogleda“ za povratak nacionalnog imena Bošnjak nije imala širu podršku, ali to na Zulfikarpašića nije uticalo negativno, što dokazuje njegovo kontinuirano zalaganje i širenje historijske istine o imenu Bošnjak. Većinu svog života u emigraciji Zulfikarpašić proveo je u Švicarskoj. Zbog veoma dobrih poslovnih veza koje je postigao u ovoj zemlji, Adil Zulfikarpašić dobio je nekoliko ponuda za finansiranje „Bosanskih pogleda“ u trenucima kada je budućnost ovog lista bila upitna, ali ih je on odlučno odbio, iz razloga što je na taj način želio spriječiti eventualno propagandu i senzacionalizam. Posebno se u „Bosanskim pogledima“ pazilo na osjećaje Srba i Hrvata, o kojima nikada nisu pisani propagandni članci, koji su bili priželjkivani. 

Djelovanje u cilju nacionalnog osvješćivanja

Tokom života u Švicarskoj. Zulfikarpašić je jačao svoje poslovne veze koje su mu omogućile osnivanje privatne firme. koja je pravno zastupala ugledne evropske kompanije. Novac stečen u  biznisu, usmjeravao je na aktivnosti vezane za nacionalno uzdizanje Bošnjaka. Jedan od takvih projekata je i osnivanje „Bošnjačkog insituta u Cirihu“ tokom 1988. godine. U ovom insitutu Zulfikarpašić je sakupljao rukopise,  knjige, fotografije, te ostale stvari koje svjedoče o nacionalnoj posebnosti Bošnjaka. Značajno je istaknuti i to da zgrada „Bošnjačkog instituta u Cirihu“ nije bila iznajmljena, već se nalazila u vlasništvu Adila Zulfikarpašića. Bogati fondovi u ovom institutu su konstantno dopunjavani, s ciljem skladištenja što većeg broja značajnih djela. Na institut su često dolazili saradnici iz Bosne i Hercegovine koji su se mogli okoristiti značajnim bibliografskim jedinicama. Osim instituta u kojem su se često održavali značajni sastanci, u tu svrhu korištena je i kuća Adila Zulfikarpašića u Cirihu. Naime, jedan od značajnih sastanaka u njegovoj kući održan je između Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena, Teufika Velagića, Salema Šabića i Adila Zulfikarpašića u kojem je razgovarano o formiranju Stranke demokratske akcije. Koliko je bio težak put prema povratku nacionalnog imena Bošnjak, govori i čenjenica uprkos pisanju o tome i otvorenim zagovaranjem od strane redakcije „Bosanskih pogleda“ bilo je potrebno preko trideset godina da se za takav čin stvore uslovi. Jedan od razloga je komunistički režim koji je vršio represiju nad bošnjačkim intelektualcima, koji su zbog svojih vjerskih uvjeranja 1983. godine optuženi u poznatom montiranom „Sarajevskom procesu“. U tom periodu još uvijek su vladale nepovoljne političke okolnosti u Jugoslaviji, te nije bio omogućen povratak Adila Zulfikarpašića u svoju domovinu. Takvo stanje Zulfikarpašića nije spriječilo da nastavi djelovati u cilju nacionalnog osvješćivanja Bošnjaka (tada Muslimana). Jedna od njegovih ideja odnosila se i na premještanje „Bošnjačkog instituta“ iz Ciriha u Sarajevo, kada se za to stvore određeni uslovi, a u cilju širenja znanja među Bošnjacima.

Povratak i premještanje Bošnjačkog instituta

Političkim promjenama koje su u Jugoslaviji najavljene oslobađanjem političkih zatvorenika među kojima su bili i osuđenici u „Sarajevskom procesu“, Zulfikarpašić je bio svjestan da su njegove ideja o preseljenju instituta u Sarajevu, te konačnom povratku u domovinu, nakon nekoliko decenija koje je proveo u egzilu postaju dostižne. Tokom 1990. godine Zulfikarpašić je dobio garancije o tome da se može vratiti u Jugoslaviju što je za njega svakako bio dugo iščekivani trenutak. Dolaskom u Sarajevo aktivno se uključio u demokratske političke procese učlanjenjem u Stranku demokratske akcije. Nakon određenih neslaganja sa vodstvom ove stranke odlučio se na osnivanje nove političke opcije pod nazivom Muslimanska bošnjačka organizacija. Ova stranka nije doživjela značajniji uspijeh što je rezultiralo Zulfikarpašićevim povlačenjem iz aktivnog učešća u političkim procesima. Uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu njegova ideja o premještanju instituta iz Ciriha u Sarajevo morala je da sačeka neka bolja vremena, baš kao što se desilo i sa konačnim povratkom historijskog imena Bošnjak 1993. godine. Bošnjački institut u Sarajevu otvorio je svoja vrata 2001. godine, a koliko je taj događaj za Zulfikarpašića bio značajan govori podatak da je za potrebe instituta uvakufio većinu svoje stečene imovine. Osim kontinuiranog ulaganja u obrazovanje, Zulfikarpašić je sredstva usmjeravao i za izgradnju i obnavljanje  vjerskih objekata. Na bolji svijet Adil Zulfikarpašić preselio je 21. jula 2008. godine u Sarajevu. Borba za povratak nacionalnog imena Bošnjak, uvakufljavanje imovine i ulaganje u obrazovanje bile su njegove glavne dunjalučke brige kojima je bio istinski posvećen. Njegov cilj bila je Bosna, a cilj njegove Bosne treba biti čuvanje sjećanja na ovog filantropa.