Hadžijski ili Kurban-bajram

Autor: Rifet Šahinović

Važnost ovog Bajrama prepoznatljiva je u prebogatom sadržaju činjenica koje se ostvaruju u samim danima bajramovanja, ali isto tako, i u obrednim činima prije Bajrama.

Snažni osjećaji u susretu sa svetim mjestima, koji jednostavno prožegnu svakog hadžiju, sa poštovanjem prepričavaju se tokom cijelog života. Sve su to nebrojeni fadileti hadžsko-kurbanski dana. Ovaj Bajram ima dva imena kako smo već naglasili u samom naslovu. Ustvari, dva su krunska događaja koja mu priskrbljuju posebnu draž i nedostižnu mudrost. Prvi je svakako hadž koji predstavlja svojevrsnu uvodnicu u sami Bajram. Arefat kao sastavni dio hadža je najneposrednija uvodnica u same bajramske dane jer arefatsko svjedočenje Istine nekoliko miliona vjerničkih duša na jednom mjestu, najavljuje posebnost sutrašnjeg dana. Drugi događaj vezan za ovaj Bajram je kurban, odnosno žrtva. Kurban je onaj ibadetski čin po kojem su ovi dani posebni, univerzalni u svakoj muslimanskoj porodici, u svakom gradu gdje ima muslimana. Kurban je ibadet bez kojeg Kurban-bajram ne bi zračio bajramskom svjetlošću.

Simbolika hadža i kurbana u islamskoj tradiciji je veoma važna i zanimljiva. Njihova simbolika je usko skopčana sa životom svakog ljudskog bića. Hadž kao krunski ibadet u kojem se smiruju sve životne želje i ciljevi između dvije tačke naše egzistencije - rođenja i smrti, vrhuni sa sadržajnim i simboličkim porukama. Sa druge strane, kurban, kako i kaže etimologija ove riječi, je ibadet približavanja uzvišenom Allahu. Naša žrtva, pored socijalnog karaktera, simbolično označava našu spremnost da damo i vlastite živote, naravno ako zatreba, na Allahovom putu. Naravno, svaki ibadet je put približavanja svom Stvoritelju, ali spremnost na požrtvovanost u najširem smislu značenja te riječi, ponajbolje se potvrđuje činom klanja kurbana. To je čin spremnosti vjernika za izdvajanjem matrijalnih sredstava, pobjeđujući na takav način sve egoistčke porive, kako bi stekao Božije zadovoljstvo i blizinu. Ova spremnost svojom sadržajnošću polučuje odlučnost u vjerničkom srcu da položi vlastiti život za uzvišene ciljeve. Zato će muslimanski mistici prepoznati u činu klanja kurbana spremnost da čovjek jednostavno zakolje sve strasti koje ga toliko sputavaju na putu do uzvišenog Allaha. To je onaj vid kurbanizacije nefsa koji kad se ostvari vjernik uistinu postaje kurban na Allahovom putu, izgarajući, istovremeno uzdižući se na putu Istine. Kao što brijanjem glave hadžija odstranjuje svaki vid oholosti.

Želimo ovdje naglasiti jednu činjenicu zbog sve češćeg nerazumjevanja i krivog interpretiranja islamskih obreda. Kada je riječ o hadžu i kurbanu, ne radi se tu o nikakvim paganskim običajima, nerazumljivim propisima, niti o hipnotiziranju ljudi kako to nemali broj autora razne provinencije želi prikazati. Kao prvo, u islamu nema obreda u smislu svećeničkih rituala. Kao drugo, islam je vjera oslobođena svake vrste sujevjerja. Samo iz ove dvije činjenice razaznajemo da simboli u hadžsko-kurbanskom činu su izraz vjerskog osjećanja. Jer, kamenovanje šejtana je izraz našeg proklinjanja svakog šejtanskog pokreta. Broj sedam je tajna u strukturi matrijalnog i duhovnog svijeta, sedam predstavlja savršenost i cjelovitost. Duša ima sedam stupnjeva. Sedam je nebesa. Sedam je tavafskih krugova, sedam kamenčića, sedam trčanja između Safe i Merve i tako dalje. Na koncu, hadž, tavaf, kurban, Arefat, sve su to simboli koji zakriljuju Istinu nemarnom oku. Simboli koji nas prisjećaju na časne poslaničke uloge kroz povijest islama, upozoravajući ljudski um na ono šta se treba desiti. Historija je sjećanje. Pa ako nije paganski običaj stavljanje buketa cvijeća na znane i neznane spomenike u znaku sjećanja, kako da hadžijsko prisjećanje ima bilo kakve tragove toga?

Da ne zamaramo našu pamet učeći druge, pri tome, zaboravljajući srž ibadetskih čina. U islamu se traži iskrenost u vjeri i uvjerenju. Tek kroz iskren odnos u svemu mnoge mudrosti bivaju nam razotkrivne u svojoj punini. Iskreni vjernik hrli svome Stvoritelju srcem i umom. Hadžija želi da dođe na svojim nogama, želeći i tu Božiju blagodat podarenu na dar posvetiti veličanju Njegova imena. Hadž je ibadet sjedinjenja tijela i duše. Pojedini muslimanski mislioci, zapravo, u sjedinjenju srca i tijela, vide snažnije manifestiranje vjere od samog meditiranja. Namaz zorno pokazuje navedenu činjenicu kroz činjenje rukua i sedžde kada je, zapravo, čitavo ljudsko tijelo zaokupljeno zikrom. U tim trenucima postiže se najveća skrušenost srca.

Uzvišeni Allah je Jedan i Jedini. Ideja jedinstva je prožegla sva stvorenja. Jedinstvo srca, uma i tijela. Bijeli ihrami su hadžijska odjeća koja simbolizira veliko jedinstvo u ljudskom egzistencijalnom smislu. Nema bogatih i siromašnih, nema stranaka, nacija, nema viđenih i onih malo viđenijih. Svi isti. U bijelom.

Ihrami simboliziraju ljudsku oslobođenost. Ta dva bijela čaršafa svaki hadžija zamotava na golo tijelo. Ovo zamotavanje u bijele čaršafe kod svakog čovjeka dešava se dva puta na ovom svijetu. Na samom početku dolaska na ovaj svijet, kao novorođenče umotava se u bijele čaršafe. Na takav način stupa na dunjalučku pozornicu, bjelina ga stalno podsjeća na čistotu duše. Opet, na kraju svoga životnog puta, kada umire, zamotava se u dva čaršafa u kojima odlazi na Onaj svijet. Jedino hadžija u ihramima posvjedočuje svojim srcem i umom te činjenice. Jedino on još jednom odijeva se u bijele ihrame, podsjećajući se na sve navedene činjenice i mudrosti. Ihramima se oslobađa svake ovozemaljske zakovanosti, ograničenosti, vraćajući se na svoj početak, razmišljajući o svom kraju. Ihrami se sastoje iz dva dijela, iz dva simbola. Ta jednostavna odjeća, koja je istovremeno odjeća mrtvaca i novorođenčeta, je za prekrivanje vanjskog avreta i unutarnjih poroka. Jer stida imaju dvije vrste: stid od ljudi i stid pred Istinom.

Susret sa Uzvišenim Allahom je moguć samo sa potpunom oslobođenošću od svega. Zaista, ljudi imaju više odijela za raznovrsne prilike i susrete. Sasvim logično, za susret sa uzvišenim Allahom je posebno odijelo. Bijeli ihram na golo tijelo, oslobođenog uma i srca. Jer, samo takav um je sposobon za pravilno razmišljanje, takvo srce nema prostora za iluzije i samodopadljivost. Cilj je posvijestiti kod čovjeka ono primordijalno stanje čovjekove duše, fitretsku čistotu sa kojom ulazimo u ovosvjetsku egzistenciju.

Zaista, to hadžijsko putovanje nogama, podnošenje teškoća, mnogi troškovi i matrijalni izdaci, sve je to u svrhu oslobađanja čovjeka, s ciljem da se srce posveti svome Stvoritelju, da se spozna i osjeti blizina uzvišenom Allahu. Otuda je i korijen riječ arefe na arapskom jeziku, Dan Arefata, dan kada milioni ljudskih srca se 'probude' u spoznaji. Arefat jeste dan spoznaje na istoimenom brdu. Ustvari, svi obredi hadža su u službi spoznavanja i prepoznavanja. Kada ljudsko oko ugleda Kabu ono zablista pred spoznajom koja je nesaopštiva ljudskim jezikom, neshvatljiva umom ali poput krvi koje drži tijelo uspravnim, ona ljudsko srce ispunjava, oživljava. Kao što u bajramskim danima, kada ruka daje kurban, jezik izgovara halalolsum, uho sluša tajnovitost koja se izvija iz riječi kabulolsun, vjerničko srce zatreperi pred Uzvišenošću, istovremeno ispunjeno smirenošću i skrušenošću.

Hadž je zaista zahtijevan obred. Svaki hadžija mora se pridržavati strogih principa i prije kretanja na hadž a kamoli na samom hadžu. Novac mora biti zarađen na krajnje pošten to jeste halal-način. Ne smije ostaviti ni svoju porodicu nezbrinutu u matrijalnom smislu dok je na putu ka svetim mjestima. Kada se nađe na svetim mjestima mnoge stvari pod ihramima postaju zabranjene. Nije nam namjera da ulazimo u sva ta pravna pitanja i odgovore, već želimo naglasiti da je hadž izuzetno važan i zahtijevan ibadet. Otuda, mlađi ljudi trebaju ići na hadž. Zbog zahtijevnosti obreda ali i zbog samog osjećaja da će hadž kod mladog čovjeka djelovati kao korektiv u životu. Neosnovana su razmišljanja da je nemoguće sačuvati hadž mladom čovjeku. Mnogi iz tog razloga ne idu na hadž do duboke starosti. Zapamtimo, hadž čuva čovjeka a ne čovjek hadž.

Neka Vam je sretan i berićetan Hadžijski i Kurban-bajram!

(islam.ba)