Moj prvi susret s Hatidžom

Snimak iz 1995. godine. 11. juli. Srebrenica. Potočari.
Krajevi šamije prebačeni jedan preko drugog onako kako to muslimanke u Bosni i Hercegovini čine kad su u kući ili u nekome poslu.
Dimije čiji su skuti zavrnuti. Žena. Žena sa drvetom u ruci. Miče bodljikavu žicu koju je holandski vojnici postavili u bazu UN-a u Potočarima.
Ta žena bila je Hatidža Mehmedović.
Osmnaest godina poslije.
Hatidža Mehmedović sa ostalim udovicama i majkama ubijenih u genocidu sklanja ogradu koju čuva policija bh entiteta RS da bi položila cvijeće na mjestu gdje je strijeljano preko hiljadu dječaka i muškaraca.
Bio je to moj prvi susret s njom.
Hrabra, neustrašiva, glasna izdvaja se od ostalih žena.
Azmir i Almir. Njeni dječaci. Njeni sinovi. Doživjeli sudbinu kao i hiljade drugih sugrađana.
Ubijeni!
Majka Điđa koristi svaku priliku da govori o njima.
„Imam njihove klikere, imam njihove školske sveske, jedan od dječaka je u vrtu ispred kuće posadio tri bora. Imala sam i njih.“
Suze guše jačinu glasa.
Nakon petnaest godina traganja našla je dio njihovih kostiju.
Bez lobanje, bez ruku, nogu.
Ne govori o mržnji ne pominje osvetu, traži samo djelić pravde. Kvragu samo djelić.
Pored svega što ju je snašlo ne zaboravlja pomenuti ni mladića, srpskog vojnika koji je kao tada mladu ženu spasio mogućeg silovanja i ubistva tako što joj je pomogao da uđe u jedan od autobusa koji su vozili na slobodnu teritoriju.

Od jedanaestog do jedanaestog, od svjedočenja do svjedočenja, od presude do presude, od grobnice do grobnice, od koščice do koščice, od dženaze do dženaze. Od Vidikovca do Potočara tekao je život. Život kojeg su živog činile jedino krhke niti uspomena, dva klikera, tri bora i nekoliko dječijih igračaka.
Posljednja nit otkinula se pred akšam ponovo jedne julske noći.
U jednoj sobi sarajevske bolnice prestalo je kucati srce žene sa prebačenim krajevima šamije.
U srebreničkom naselju Vidikovac posljednji puta borovi dječaka su zaliveni suzama!