Imami na okupiranim područjima

U toku agresije na RBiH u periodu od 1992. do 1995. jedan broj imama je ostao na okupiranoj teritoriji sa svojim džematlijama, ne želeći otići i napustiti svoj džemat i džematlije. Ovaj rad pokazuje da je život imama na okupiranoj teritoriji BiH bio izuzetno težak, a obavljanje imamskog poziva u okolnostima okupacije skoro nadljudski čin. Privođenja, saslušanja, zlostavljanja, premlaćivanja, nesigurnost i strah za goli život su bili njihova svakodnevnica. Oni imami koji nisu ubijeni, koji su živjeli i bili imami na okupiranom području svjedoče uz manja odstupanja relativno slične uvjete života i rada; protjerivanje, zatvaranje i ubijanje velikog broja muslimana na tim područjima, prekid rada zvaničnih institucija IZ-e i devastacija objekata IZ-e, otežano ili potpuno zabranjeno izvođenje vjerskih praksi, prijetnje, privođenje i zatvaranje, i najčešće progon imama s okupiranog područja.

Gotovo jedna desetina od ukupnog broja prijeratnih uposlenih imama je položila svoj život u odbrani svoje domovine Bosne i Hercegovine. Teško je naći drugu organizaciju ili kolektiv koji je dao toliki broj žrtava u proteklom ratu kao što je dala Islamska zajednica. Ovu činjenicu treba pamtiti i pominjati kako ne bi pali u zaborav oni koji dadoše ono najvrednije, svoj život.

Izazovi imamskog poziva u mirnodopskim i uslovima koje je nametnula agresija i rat nisu isti, jer ratne okolnosti nameću imamu jednu novu dimenziju njegovog djelovanja za koju iskustveno nisu bili pripremljeni. S obzirom na to da su imami bili aktivni učesnici u odbrani domovine Bosne i Hercegovine, na različite načine su doprinijeli nastojanjima za oslobođenje domovine i prestanku ratnog stanja. Primjeri korišteni u ovoj knjizi ilustrativno pokazuju izazove s kojima su se suočavali imami u svom pozivu u izmijenjenim okolnostima. U ovoj knjizi su ti izazovi predstavljeni kroz ilustrativne prikaze sudbina imama koji su: ostali na okupiranim teritorijama BiH sa svojim džematlijama s posebnim osvrtom na sudbinu Ibrahim ef. Halilovića, muftije banjalučkog u toku, ali i nakon agresije; sudbina nekoliko imama-šehida i imama-logoraša; učešća imama u vojnim snagama BiH u toku agresije i njihove aktivnosti na humanitarnom polju. U pogledu zadane teme rada literatura je štura i nedostatna, a rad se bazira, većim dijelom, na informacijama iz razgovora sa imamima, odnosno njihovim porodicama ili prijateljima ako se radi o imamima šehidima.

Nadamo se da će ovo istraživanje o životu i djelovanju imama biti korisna osnova za buduća istraživanja o životu i djelovanju imama koji su dali značajan doprinos odbrani u toku agresije na BiH. Nesumnjivo je da su imami zaslužili da se istraži i analizira njihov profesionalni rad, i da se predstavi kroz kakve su muke i torture prošli bosanskohercegovački imami u periodu od 1992. do 1995. godine, a opet, sudbina koja je zadesila ovu generaciju imama i njihov odgovor na specifične okolnosti i odnos prema životnoj misiji imamskog poziva mogu biti nauk za buduće, mlade generacije imama koji si ih izabrali naslijediti u ovom zahtjevnom pozivu.