U okviru Sarajevskih dana poezije promovisan poetski prvijenac Omer-ef. Redžića "Gravitacije"

U okviru ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije Omer-ef. Redžić, imam Čaršijske džamije u Prijedoru te predsjednik Odbora Udruženja ilmijje Prijedor i Okružnog odbora Udruženja ilmijje Bihać, predstavio je svoj poetski prvijenac "Gravitacije", koji je uvršten u katalog 62. Sarajevskih dana poezije sa tri pjesme.

Djelo je ugledalo svjetlo dana u izdavaštvu "Dobre knjige" iz Sarajeva, a svi zainteresirani primjerke mogu nabaviti kod izdavača u Sarajevu, na trgu kod Patrije u Prijedoru, i u Medžlisu Prijedor.

U nastavku pročitajte recenziju Hadžema Hajdarevića o prvijencu Omera Redžića pod naslovom "Smisao i blagoslov čovjekove ravnoteže":

Već nekoliko mjeseci pred sobom držim pjesnički rukopis Gravitacije Omera Redžića. U pitanju je prva autorova knjiga pjesama. Kako znam da ovaj mladi pjesnik obavlja funkciju imama na području Medžlisa Islamske zajednice Prijedor, nisam dokraja uspijevao da u čitanju/razumijevanju njegovih stihova izbjegnem upravo tu informaciju iz njegove biografije, koja se na momente javljala kao izvjesno čitalačko "opterećenje" a ponekad se nudila i kao dobrodošla vodilja kroz jedan autentičan, slojevit i međusobno čvrsto povezan pjesnički svijet. Oduvijek je, naravno, poznato da nije dobro previše miješati književnost s biografskim podacima određenog autora.

Redžićeve Gravitacije su mi se otvorile kao jedan izuzetno zreli pjesnički rukopis koji, u vremenu postojećih socijalnih i umjetničkoetičkih oskudica, rasutosti, razrokosti, nevolja, pokazuje kako svaka istinska poezija mora, na prvom mjestu, posjedovati zdravu dijalošku otvorenost prema svijetu i vremenu u kojemu se poezija oblikuje. Pojam gravitacija nije samo sila uzajamnog privlačenja između određenih masa, nego gravitacijska energija u svome metaforiziranu stanju/značenju postaje jedinstvena poetizirana priča o socijalizaciji/resocijalizaciji čovjekova života u ambijentima koji imaju (i koji naslijeđuju) iskustvo traume, kao i u kontekstima kad se ne gubi nada da je moguće postizanje životne ravnoteže i u najotežanijim gravitacijskim uvjetovanostima. Nemoguće je, zapravo, ovu poeziju potpunije percipirati bez elementarna znanja o činjenicama šta se u Prijedoru i u neposrednoj njegovoj okolici događalo devedesetih godina prošloga vijeka.

Redžićev pjesnički subjekt, međutim, sagledava svijet koji neposredno poetizira visoko iznad dojučerašnjih neofašističkih pošasti u ovom dijelu Evrope, on taj svijet, istovremeno, pjesnički i opisuje i nadmoćno ironizira, i žali i unekoliko skreće pažnju na kontinuiranu ponovljivost onoga što prepoznajemo kao užas i kao trajnost zla… Mnoge povijesne dionice ovih prostora kao da ilustriraju kako je, prema univerzalnoj biblijskoj priči o Kainu i Abelu, odnosno, u kur'anskom kazivanju, o Kabilu i njegovu bratu Habilu, prvim ljudima rođenim na Zemlji, da je praotac Adem/Adam svoje sinove odgajao nigdje drugdje negoli baš na "brdovitom Balkanu". Nimalo slučajno da se u Gravitacijama pjesnički subjekt pita sljedeće: "Hoće li biti dovoljno Abela za sve nerođene Kaine?" Time se želi naglasiti da su zla već dogođena, da se zla ponovljivo događaju "otkako je svijeta i vijeka", prolaznost je, međutim, i dalje neumitna, budućnost nikoga ne čeka, pjesnikovo je da, miloševski kazano, pamti na način poetskoetičkog pristupa preostalim sastavinama čovjekova svijeta i očuvana života u njemu. Osobna i društvena iskustva valja, dakle, resocijalizirati, tj. valja ih gravitacijski uravnotežiti na način da ih se transformira u nove, humanističkije vrijednosti za vremena koja dolaze. Zato, na samom početku knjige, u pjesmi ironična naslova "Bagatela", pjesnički subjekt ustvrđuje:

tijelo pozajmljenu zemlju vratit će

crvi će uraditi svoje a ljudi svoje

i jedni i drugi će izjesti na svoj način

ispolirani mramori

bijeli, crni, crveni, boja fesa, prošarani, rijetki

hodajući pored njih

kao da listaš album lijepo obrađenih fotografija

neke veće porodice

ili bolje reći živahno kao dječija bojanka

po njima, grobovima, razasut ukrasni bijeli pijesak,

pod refleksijom sunčevom sve pršti od njega

kad se popale ulične rasvijete

poslije prvog smraknuća

pjevušeći

život je bagatela smrt je skupa

mladi buntovnici ushićeno će zapaziti

Bože kako imamo lijepo groblje

Pjesnički subjekt nastoji naglasiti kako nezaustavljiva prolaznost (i svi mi, i danas i oduvijek, u toj neumitnoj ovozemaljskoj prolaznosti) čini da čovjekova "gravitacijska" pozicioniranost prvenstveno ima smisla u sretnijem osjećanju potpune ravnoteže naprema sebe i naprema svijeta koji ga okružuje. Groblja nisu samo uprostoreni mozaici različitih eshatoloških pejzaža, svaki grob se nudi kao pojedinačna živa slika prolaznosti kako god se ponašali ovdašnji, savremeni Kaini i Abeli i kako god medijski i drugi balkanski gavrani opskakivali bosanske škripuće vratnice i avlije. Pitanje je samo koliko ovdašnja, naciokratizirana balkanska groblja oblikuju "vjerne sluge" među onima koji im, još uvijek dunjalučki živi, konfesionalno (tačnije, etnonacionalno) pripadaju.

Za onoga koga prvenstveno razumijemo kao čovjeka duhovnika svijet nije ništa drugo doli prostrana Božija radionica. I jezik kojim se memorira i socijalizira pojedinačno životno iskustvo, kao i sama potreba da se oblikuju stihovi, doživljava se kao naročiti Božiji dar. Svaka je umjetnost način da se veliča Stvoritelj "svega vidljivoga i nevidljivoga svijeta"… Isključivo na taj način Redžićev lirski subjekt prihvata i razumijeva svijet oko sebe. Ali, ipak, pjesnički subjekt u Gravitacijama taj svijet, koji doživljava i neposredno pjesnički opisuje, ne želi nimalo dodatno "teologizirati", odnosno ne želi ga bukvalnodogmatski "formatirati" u izvještačene, atrofirane, pseudopobožnjačke kalupe-dogme, čemu su skloni mnogi savremeni pjesnici tzv. religijske inspiracije, nego ovaj postojeći svijet, kao, kako rekoh, trajnu Božiju radionicu i ljudsku poziciju u njegovim životodajnim slojevinama, prikazuje u punoj otvorenosti, dinamičnosti, božanskoj povezivosti, u onoj zemaljsko-nebeskoj "igrivosti" gdje se i vjera u Stvoritelja i sve ono što je Stvoritelj podario čovjeku uklapa u potrebu za savršenom ravnotežom unutar čovjekova bića i sveukupnog kozmosa koji čovjek nosi u sebi. Nagoni za kainizacijom određenoga životnog prostora i određenoga vremena što ga je Bog podario svakom čovjeku na Zemaljskoj kugli samo su rušilačke čini naprema onih gravitacijskih silnica kojima i Bog i budućnost čovjekova mogu biti zadovoljni. Iz tog je razloga Redžićev lirski subjekt zanesen prirodnim radostima i nepredvidivostima, zanesen, primjerice, duhom zrele jeseni i prostranstvima bosanskog ćilima, zanesen znakovitim ogledalima i krovovima, čuđenjem o uspaničenim dobima i o gradovima koji uporno šute, pa o sjećanjima na ljude koji su bremenili važna životna iskustva i o ustima koja se nevoljko dotiču priče o ratu i zlu u vrijeme rata, nadnesen je nad onima koji su bili žrtve i koji su bili saučenici u zlu, govori potom o grijehu i drami čovjekove savjesti, sve se u Redžićevim Gravitacijama skladno prelijeva iz jedne pjesničke slike u drugu pjesničku sliku na način da uvijek postoji snažna mozaična veza između onoga što prepoznajemo kao jasnu psihološku i biofiziološku gravitacijsku uvjetovanost. Tako, bez zdrave gravitacijske pozicioniranosti i osjećaja za osobnu i zajedničku, Bogom darovanu ravnotežu život je neizvjesno lebdenje u "svemu" i u "ničemu".

Ono što me lično obradovalo u ovome Redžićevu pjesničkom rukopisu jest njegova i naglašena i nimalo nametljiva književnoetička dimenzija… Povremeni živi i veoma uspjeli ironijski pristupi određenim životnim fenomenima i mogućim egzistentnim "nesporazumima" imaju funkciju blagoslovna "skretanja pažnje" i opominjućeg povezivanja. Vidno je to, naprimjer, u pjesmama "Gravitacija", "Porodično ogledalo", "Uspavanka", "Ogledalce, ogledalce", "Ambalaža", itd. Još davno je, koliko se sjećam, Søren Kierkegard u svome Brevijaru pisao o “estetskom i etičkom stadiju” u nekom zamišljajućemu autorskom osjećanju svijeta. "Etička ličnost", prema Kierkegardu, "jest kao tiha voda koja ima duboko korito. Ko, naprotiv, estetski živi, pokretan je samo na površini…" Estetsko je, dakle, ono što se neposredno vidi, čemu se direktno divimo svojim otvorenim čulima, etičko je sve ono što je smješteno u dubinama određene strukture; na taj sam način, kao čitalac, doživio pjesničku knjigu Gravitacije Omera Redžića. Gravitacije, zapravo, i jesu više knjiga pjesama negoli neka stihozbirka s obzirom da su naslovi određenih pjesničkih dionica i stihovi ispod njih harmonizirajućē povezani u jedinstvenu pjesničku cjelinu… A sâmo pjesničko "korito" je u konkretnoj humanističnoj misiji sretnog povezivanja i postojećih i odbjeglih životnih obala.

Koliko god u svojim životima prkosili gravitacijskim ovozemaljskim "parametrima", prostor u kojemu živimo i kojega ponestaje u mjeri koliko se kainovski osiono ponašamo prema darovanu prostoru i prema onima sa kojima dijelimo taj isti prostor, te neizostavne "omeđenosti prostora" postaju svjesni barem oni koji nas ispraćaju na Onaj svijet. Najdirektnije to pokazuje posljednja pjesma u Gravitacijama "Omeđen prostor":

u raju, sveopćem parlamentu religija

razvrstane po dužini šutnje

prozivaju da ustanu

potonji se hvataju za slovo

jer teško stoje sa neizgovorenom riječju

između čeljusti, što stoji i reži,

tako učoporeni tako jedinstveni

ukrupnat će misli, postat će tromb u žilama društva

i nikad ne znaš kada mogu naići na uzak

omeđen prostor

Uvijek sam dobre pjesničke knjige razumijevao kao blagotvorni poziv na jedno lijepo, ugodno čitalačko putovanje. Malo šta kao otvorena, uspjela, iskrena pjesnička riječ može povezati gravitacijske rubove i sudbonosne polazišne tačke unutar čovjekova bića. Volio bih da se i ovih mojih nekoliko prigodnih, preporučujućih riječi razumije na taj način.