Zločin u Zaklopači: Priča Ramiza Hodžića

Piše: Almasa Hadžić

Danas na godišnjicu stravičnog zločina u selu Zaklopača kod Vlasenice, sjetih se susreta sa Ramizom Hodžićem, od prije šest godina, mještaninom ovog sela, čiju su suprugu i dvoje maloljetne djece, 16. maja 1992. godine, ubili lokalni zločinci, pripadnici srpskih policijskih i vojnih jedinica. 

Bila je subota prije podne. Skupa s fotoreporterom Ahmetom Bajrićem Blickom, krenuli smo na dženazu žrtvama zločina u Vlasenici i odlučili, najprije, da proučimo Fatihu na mezarju u Zaklopači, a potom se vratimo na mezarje Rakita. 

Ni slutili nismo da nas u Zaklopači čeka još jedna teška, podrinjska tuga, još jedno svjedočenje o zločinu nad Bošnjacima u kome, ispod  metka i noža, tadašnjih zločinaca, nisu živa ostajala ni djeca tek prirasla za školu.  

22. april 2017. godine.                                    

... Rano je prijepodne. Zaklopača utonulo u tišinu. Nigdje nikoga. Ni ptica da proleti. Podno sela ograđeno šehidsko mezarje, čiji nišani opominju na nedavnu tragičnu sudbinu Bošnjaka ovog sela.  

Na ulazu u mezarje svojom bjelinom se izdvaja turbe, na čijem lijevom stubu stoji svježe nalijepljena posmrtnica koja obavještava da je dan ranije, iza džuma namaza, klanjana dženaza Anesi Hodžić, kćerki Ramiza Hodžića, rođenoj 1984.godine, ubijenoj 1992. godine. Bila je prvi razred osnovne škole. 

Nekoliko metara dalje svježa humka i pored nje Anesin otac Ramiz rukama prigrće zemlju na mezar. 

Ispred su i dva bijela nišana na kojim stoje imena Ramizove supruge Enise i sina mu Asima. Ukopao ih je prije nekoliko godina. 

- Ostalo je samo, eto, da smirim moju Anesu. Imala je osma, Asim šest, a supruga mi Enisa 28 godina... Takva je sudbina... Sve troje ubijeni su ovdje blizu kuće - pokušava nam objasniti Ramiz, ali teško ide. 

U grlu mu nešto stade. Rođak koji je sa njim, doda mu brže flašu s vodom. Malo šuti, pa opet nastavi. 

Sjeća se Ramiz svega.  

- Fino smo živjeli. Djeca fina, Anesa krenula u školu... Sjedimo tog jutra u kući, velim odoh napolje, neko šatorsko krilo da unesem, ne znam ni zašto će mi. Izađoh, kad vidim trči Huso, kaže "Ramize opkoljeni smo".  Utrčah u kuću, velim Enisi šta mi Huso reče, da bježimo, kažem, a ona meni "ti bježi" a da ona  sa djecom ostane, valjda mislila neće djecu i žene... - ispričao je on.

Dok priča, polako ruku naslanja na Asimov nišan. Opet mu rođak dodaje flašu sa vodom da tuga, valjda, lakše siđe u pluća. I opet suza krenu. Pokazuje nam rukom kuću u koju se pokušao sakriti

- Trčim ja kraj zida one kuće, a Hamdija, rođak mi, nekih tri metra lijevo, pored kuće mog oca. Čujem pucaju, ne znam odakle, ne vidim ih, ali  metak pogodi Hamdiju. Pade. Mrtav. Izgleda mene nisu vidjeli... Utrčim u kuću Avde Dugalića, velim da se sklonim, kad na vrata Džemo Suljin, malo dijete, čini mi se da je bio osmi razred. Velim mu da sjedi i šuti. Spazih pored Avdinih bundeva stoji mala sjekirica, uzmem je  i krenem vani, hoću dolje prema mojoj kući pa šta Bog da. Drhtim da šta ne bude Enisi i djeci, samo me nekih tridesetak metara dijeli od kuće - priča Ramiz. 

Prisjeća se da je pucalo sa svih strana. Vidio je kako dolaze pred njegovu kuću i kako iz nje istjeruju suprugu mu i djecu. 

- Gone ih dolje kod  jedne štale. Čujem Enisu viče "nemojte mi djecu ubiti". To su bile njene posljednje riječi... Odjeknuše rafali... Najmanje trideset ih je na tom mjestu ubijeno. Sve rođaci, komšije. Krenem sa malim Džemom kroz selo, vidjeli smo sve gdje je ko ubijen... - priča on. 

I zakova Ramizova priča, baš na mjestu na kome je pokušao još jednom vratiti slike svoje ubijene porodice. Suza mu krenu  niz lice opet, težak uzdah, kaže nam ne može više da govori. 

I zaista nije mogao. Pogleda ponovo na mezar male Anese, pomilova nišane Enise i Asima i ode. Kaže da će na dženazu u Vlasenicu, a već sutra (nedjelja op.a.) putuje u Ameriku. Zasnovo je veli tamo porodicu, ima i dvoje djece. Ali...

Onaj ko nije doživio taj i ne može znati kako mu je, prozbori na kraju našeg susreta. 

Ode na dženazu ubijenim Vlaseničanima.

Tijela supruge i djece Ramiza Hodžića, kao i najvećeg broja Bošnjaka ubijenih u Zaklopači 16. maja 1992. godine, pronađeni su u grobnici u Zaklopači 2004. godine. Identificirani su posmrtni ostaci 54 osobe dok se traga za još 8 ubijenih.  

Za zločine u Zaklopači u septembru mjesecu 2015. godine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv pet lica osumnjičenih da su 16. maja 1992. godine počinili ubistva "najmanje 57 civila" u ovome selu, među kojima je bio velik broj djece.

Iste je Sud Bosne i Hercegovine, zahvaljujući, prvenstveno, lažnim iskazima svjedoka, među kojima je bilo i Bošnjaka, oslobodio optužbi, a u decembru prošle godine, Apelaciono vijeće Suda BiH, potvrdilo je oslobađajuću presudu.  

(politicki.ba)