Susret kultura u umjetničkom oblikovanju stećaka i nišana
Piše: Doc. dr. Ema Mazrak
Najreprezentativniji spomenici umjetničke produkcije na prostoru srednjovjekovne Bosne su stećci - nadgrobnici koji svjedoče o jedinstvenom kulturološkom i likovnom fenomenu unutar sepulkralnih praksi na evropskom i globalnom nivou.
Kompleksna problematika istraživanja stećaka podrazumijeva sljedeće: historijski okvir, hronologiju razvitka, klasifikaciju, tipologiju, podjelu motiva, njihovu stilsku i ikonografsku analizu, kao i interpretaciju. Izuzev navedenog, posebno se problematizira postojanje složenog srednjovjekovnog vjerskog diskursa u vidu tri crkvene organizacije: autokefalne Crkve bosanske, Katoličke i Pravoslavne crkve, ali uprkos tome umjetnost stećaka svojom pojavnošću nadilazi taj konfesionalni diskurs, odnosno možemo govoriti o nekoj vrsti ikonografskog i vizualnog “unificiranjaˮ nadgrobnika različitih konfesija, što ovu grupu spomenika izdvaja u odnosu na istodobne srednjovjekovne spomenike šireg prostornog pojasa.
Zapravo, za samo nekolicinu stećaka sa sigurnošću možemo konstatirati u kojem konfesionalnom kontekstu su podignuti, ali ono što je sasvim sigurno jeste da ovakva vrsta umjetničke produkcije ima svoje izvorište u srednjovjekovnoj bosanskoj državi u kojoj se njegovala dvorsko-viteška kultura i kršćanska ideja o životu vječnom.
Ovakva kasnosrednjovjekovna platforma u 15. stoljeću postupno se transformira - sada se susrećemo i s prvim nišanima - islamskim nadgrobnim spomenicima. Već u 16. stoljeću svjedočimo o jasnijoj diferencijaciji nadgrobnika različitih konfesija u Bosni i Hercegovini: nišana, različitih oblika krstova i drugih nadgrobnih spomenika katolika i pravoslavaca, a također i nadgrobnika Jevreja Sefarda. Svi pregledi historije umjetnosti u BiH od 16. do 19. stoljeća koncipirani su upravo na ovaj način: prezentiraju se četiri toka u umjetnosti i to u skladu s vjerskim kontekstom.
Problem koji se nameće kada je riječ o istraživanju najmlađih vertikalnih stećaka, odnosno prvih nišana, podizanih u ovoj “tranzicijskoj faziˮ pod utjecajem umjetnosti Osmanlija, a koja otprilike traje jedno i po stoljeće, nedostatak je adekvatnih podataka te sistemskih naučnih i stručnih studija na polju historije umjetnosti. Uprkos prvorazrednom doprinosu pojedinih autora starije generacije (npr. A. Bejtića, M. Mujezinovića i Š. Bešlagića) i nekolicini novije (V. Alađuz, N. Klinčević, M. Hasanspahić i dr.), napominjemo da ne postoji cjelovit pregled umjetnosti nišana s referentnim komparativnim primjerima šireg prostora Osmanskog Carstva, a također su parcijalno predstavljeni i drugi nadgrobni spomenici (ovdje bi se mogla izdvojiti nedavno objavljena studija I. Lovrenovića o jednoj vrsti antropomorfnih križeva).
Kada je riječ o umjetnosti vertikalnih stećaka, konsultirajući bogatu referentnu literaturu, zaključujemo da i tu postoje nedoumice: kada se tačno mogu datirati najmlađi uspravni stećci i koja je to forma najbliža najstarijim nišanima? U tom kontekstu, primarni zadaci se odnose na tačniju dataciju vertikalnih stećaka u formi stupca, stele ili krstače, kao i na precizniju sistematizaciju i klasifikaciju najstarijih nišana koji općenito imaju vertikalnu formu nadgrobnika tipa stele, stuba/obeliska i nišana s turbanima.
Ono što je prilično fascinantno u tom cjelokupnom procesu transformiranja nadgrobnika u 15. i 16. stoljeću jeste očigledna i jasna sinteza dvije umjetničke tradicije: kršćanske, u širem smislu te riječi, i islamske/osmanske. Interesantno je kako se spomenici jednakih oblikovnih vrijednosti, npr. u obliku stupa/obeliska (četverostrane prizme s kuglom) simultano podižu pojedincima različitih konfesija i tu bi trebalo spomenuti dobro poznate nišane Mahmuta Brankovića i Radivoja Oprašića: prvi je očigledno prihvatio islam, dok je drugi ostao u staroj vjeri.
Sačuvani epitafi nam na ovim primjerima svjedoče o historijskim podacima o pokojnicima, tačnijoj dataciji, oblikovanje forme jasno ukazuje na utjecaj osmanske sepulkralne umjetnosti, a reljefni sadržaji na starije prakse umjetnosti stećaka. Bez postojanja epitafa izvedenih ćiriličnim pismom bosanske redakcije ne bismo bili u mogućnosti ocijeniti i razlučiti da li je pokojnik bio musliman ili kršćanin.
Možda bi najprije zaključili da je riječ o najstarijim šehidskim nišanima, ali epitafi jasno dokazuju da stvar nije tako jednostavna. Vjersku identifikaciju također nije moguće sprovesti ni detaljnom analizom motiva koji su klesani jer su zapravo gotovo jednaki i upućuju na kombiniranje heraldičkih, svjetovnih i sakralnih elemenata posvećenih istaknutim pojedincima tadašnjeg društva. Vođen tom problematikom, Š. Bešlagić je izdvojio jednu grupu nadgrobnika nazvavši ih “hrišćanski nišaniˮ.
Dakle, istovremeno se susrećemo s nišanima podignutim na mezarima ili u formi kenotafa i tzv. “hrišćanskim nišanimaˮ. Vrlo je teško donijeti određenije zaključke o vjerskom identitetu pokojnika kojima su podignuti ovakvi spomenici, kako zbog oblikovnih vrijednosti, tako i zbog reljefnih motiva. Ipak, na jednom drugom spomeniku prvorazredne umjetničke vrijednosti, možda i reprezentativnijem od navedenih, možemo sigurnije doći do zaključaka premda na njemu nema epitafa. Riječ je o obelisku/nišanu iz Gornjih Bakića kod Olova.
Ovaj usamljeni monolitni kenotaf, visok preko 4 metra, u smislu trodimenzionalnog oblikovanja forme jasno ukazuje na umjetnost islama i oblik jedne vrste najstarijih nišana, a s druge strane, reljefni motivi i njihova ikonografija izravno su povezani s kršćanskim kontekstom, odnosno s jednako oblikovanim motivima koje susrećemo najprije na stećcima u okolini Olova, u neposrednoj blizini našeg spomenika. Izuzev kršćanskih motiva grožđa, drveta života, spirala i solarno-lunarnih motiva susrećemo se i sa grbom neidentificirane porodice koja je očigledno živjela na ovom prostoru u drugoj polovini 15. stoljeća. Ovaj se obelisk/nišan stoga može uvrstiti u grupu “hrišćanskih nišanaˮ.
Ako kompariramo najmlađe stećke i najstarije nišane, jasno možemo opaziti kontinuitet domaćih klesarskih radionica u interpretaciji reljefa, ali istovremeno i prepoznatljivi oblik osmanskog nadgrobnika koji klesari, s obzirom na dataciju reprezentativnijih formi najstarijih nišana, počinju polahko primjenjivati još od početka 15. stoljeća, odnosno i prije formalnog pada srednjovjekovne bosanske države pod tursku vlast. Procesi sintetiziranja, tj. ukrštanja različitih umjetničkih tradicija tekli su dvosmjerno i postupno, i upravo u toj fazi se susrećemo s unikatnim primjerima nadgrobnih spomenika. Ovaj fenomen nam svjedoči da je umjetnička produkcija išla “korak ispred vremenaˮ i bez zadrški u odnosu na “vjerski kontekstˮ: s jedne strane, sepulkralna umjetnost Osmanskog Carstva u ovom dijelu se obogatila nestandardiziranim motivima preuzetim s umjetnosti stećaka, a s druge, stećci se polahko transformiraju poprimajući izgled nišana ili nadgrobnika drugih konfesija.
