Ramazanski kviz 2023: Modernističke rasprave o islamu u Bosni

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini će i ove godine u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 10.  do 20. aprila 2023. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano jedno predavanje. Ove godine će biti riječi o predavanjima iz oblasti sire-životopisa Poslanika, a.s., te iz duhovne tradicije i kulturne historije Bošnjaka.

Pravo učešća u ovom kvizu imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 20. aprila 2023. godine, u 14.00 sati.Detljano uputstvo dostupno ovdje.

Modernističke rasprave o islamu u Bosni

(Autor Ekrem Tucaković)

Novije modernističke rasprave o islamu, u njihovoj začetnoj formi, možemo pratiti već u novinama koje su izlazile u Sarajevu, npr. u Sarajevskom cvjetniku koji je uređivao Muhamed Šakir Kurtćehajić (1844-1872), prvi bosanskohercegovački muslimanski novinar. Ipak, austrougarska okupacija 1878. godine uzima se pravim početkom modernističkih rasprava o islamu u Bosni i Hercegovini. Naspram modernističkih rasprava o islamu formiraju se konzervativističke rasprave o islamu, ta dihotomija nastala je s potonjim decenijama 19. stoljeća i trajala sve do duboko u 20. stoljeće.

U početku su se modernističke naspram konzervativističkih rasprava o islamu u Bosni i Hercegovini kretale oko teme iseljenja iz Austro-Ugarske u Tursku. Na tvrdnje neke konzervativne uleme o vjerskoj obavezi hidžre, modernistički odgovor Mehmeda Teufika Azapagića (1838–1818), koji je kazan 1886. godine sa položaja tuzlanskog muftije u djelu Risala o hidžri na arapskom jeziku, bio je da hidžra iz Bosne i Hercegovine, usprkos austrougarskoj okupaciji, nije vjerska dužnost muslimana.

Modernističke nasuprot konzervativističkih rasprava o islamu krajem 19. stoljeća kretale su se još i oko ne/dopuštenosti služenja u austrougarskoj vojsci, zatim ne/dopuštenosti uniformne nošnje muslimanskim zaposlenicima u državnim službama itd. Islamska zajednica u svojim fetvama često je izlazila u susret prihvatanja novog ili modernog kadgod ono nije u izričitoj suprotnosti s vjerom. To vidimo i po mišljenjima Mehmeda Džemaludina Čauševića (1870–1938) o pitanju nošenja šešira kao dijela odjeće, a ne nacionalnog ili vjerskog znaka. Protiv Čauševićevih pogleda o tome da je dopušteno muslimanima da nose šešir svoje argumente iznio je Sejfullah Proho (1859–1932), alim iz Konjica.

Projekte modernizacije koji su opravdavani islamom predvodio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902). Ljubušak je na više mjesta istaknuo da savremenost koja dolazi s Austro-Ugarskom nije protiv islama. Ljubušak je pokrenuo list Bošnjak u kojem je podupirao projekte modernizacije na planu obrazovanja, kulture, politike i ekonomije. Zalagao se za prevođenje Kurʼana na "slavenski" jezik. Također, prvi je u BiH koji je s velikim uspjehom objavljivao knjige s islamskim sadržajima na latiničkom pismu.

Modernističke rasprave o islamu javljale su se sve vidljivije i u listu Behar koji je počeo izlaziti 1900. godine zahvaljujući Safvet-begu Bašagiću (1870-1934) i krugu njegovih modernističkih i reformatorskih saradnika, Edhema Mulabdića (1862-1954), Osmana Nurija Hadžića (1869-1937) i drugih. List Behar je na svojim stranicama, od 1900. do 1910., tumačio islam u skladu s modernističkom evropskom tradicijom izlaganja vjere i religije na način kulture, književnosti, umjetnosti, filozofije.

Djelo reisul-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića obilježilo je prve četiri decenije 20. stoljeća u BiH. U raspravama o otkrivanju lica muslimanke držao je modernističku stranu, smatrao je da feredža i zar nisu vjerom zapovjeđeni načini odijevanja žena. Smatrao je da žene i muškarci trebaju biti ravnopravni u zapošljavanju i društvenim angažmanima, školovanju i društvenom participiranju.

U modernističkim raspravama da li muslimani trebaju svoje vjerske knjige štampati savremenim štamparskim presama, Čaušević ne samo da je davao potvrdna mišljenja, već je sa svojim saradnicima pokrenuo štampariju i utemeljio veliki broj časopisa, listova, kalendara, a objavio je i nekoliko desetaka knjiga i brošura. U žestokim raspravama između modernista i konzervativista o tome da li je dopušteno prevoditi Kurʼan na bosanski jezik, Čaušević je svojim djelom pokazao da je to ne samo dopušteno, već i nasušna potreba vremena.

Iako bi se moglo reći da su časopisi, tuzlanski Hikjmet (1929-1936) i sarajevski El-Hidaje (1936-1945), držali strogu konzervativnu poziciju u raspravama o odijevanju žene, zabrani bankovnog poslovanja, rezervi spram prevođenja Kurʼana na bosanski, uvođenju nastave u medrese po predmetima itd., protagonisti tih časopisa svoje stavove i mišljenja branili su savremenim sredstvima, štampom, člancima, tribinama i sl. U BiH modernizam se pokazao kao itekako sposobniji pravac intelektualnog i kulturnog djelovanja nego li što je to bio slučaj sa konzervativizmom.

U raspravama da li se Kurʼan treba tumačiti u savremenim jezičkim idiomima, javio se modernista Šukrija Alagić (1881–1936), koji je, kao bivši student orijentalnih jezika i arabistike na Univerzitetu u Beču, na bosanski preveo nekoliko svezaka Al-Manāra, modernističkog komentara Kurʼana Muhameda Abduhua (1849-1905). Ovim su se utrli putevi savremenim tumačenjima Kurʼana u BiH.

U prvoj polovini 20. stoljeća u modernističkim raspravama o islamu u BiH svojim jasno koncipiranim djelima i raspravama javili su se i Muhamed Seid Serdarević (1882-1918), Adem Bise (1877-1954), Mehmedalija Metiljević (umro 1934) i mnogi drugi. Serdarević je zagovarao uvođenje savremenih pedagoških nauka i predmeta u medrese, a Adem Bise je u svojoj knjizi Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman, Kurʼān u teoriji i praksi (Tuzla, 1937), toj snažno intoniranoj modernističkoj raspravi o islamu, pokazao da se o Kurʼanu trebaju razvijati mišljenja, tumačenja i diskursi koji po svojoj vokaciji nisu ulemanski.

Adem Bise podržava prevođenje Kurʼana na bosanski, pokazuje se kao vjeran sljedbenik Čauševića u posezanju za prirodnim naukama u prevođenju i tumačenju Kurʼana itd. Napokon, Mehmedalija Metiljević (umro 1935) u svojoj knjizi Islam u svjetlu istine (Tuzla, 1934) žestoko je napao tradicionalnu ulemu smatrajući da je ona sama sebi svojim konzervativizmom priskrbila status svećenstva u islamu. Metiljević smatra da je ulema “glavni kočničarˮ savremenog napretka muslimana.

Od dolaska Austro-Ugarske 1878. pa do kraja Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini su u modernističkim raspravama o islamu dominirala pitanja savremenog obrazovanja, upotrebe latinice i ćirilice u vjerskim knjigama, statusa vakufske imovine, školovanja ženske djece, profiliranja medresanskih programa, unapređenja vjeronauke, propisivanja ženske i muške odjeće, prevođenja Kurʼana na bosanski, opravdanosti postojanja halife itd.

Knjiga Ibrahima Hodžića (1916-1991) pod sugestivnim naslovom O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa, koja je objavljena 1971., jeste prva teorijska knjiga koju je nakon 1945. godine o islamu objavio na bosanskom jedan bosanskohercegovački alim i intelektualac. U bitnome je ova Hodžićeva knjiga jedna cjelovita rasprava o tadašnjim oprečnim pozicijama modernizma i konzervativizma u BiH i u islamskom svijetu.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća na islamsku scenu dolazi Husein Đozo (1912–1982), reformator i modernista, svršenik reformiranog Univerziteta El-Azhar u Kairu. S pozicija koje je imao u strukturi Islamske zajednice, Husein Đozo je pokrenuo reformistički orijentirani list Preporod (1970), a Glasniku VIS-a i Takvimu dao je modernističko i reformističko usmjerenje.

U svojoj knjizi Islam u vremenu (Sarajevo, 1976), Đozo je pokazao da se u savremenom i modernom dobu treba voditi računa da se stalne i konstantne koncepcije Kurʼana učine djelatnim posredstvom dinamičkog tumačenja izvora islama. To se postiže idžtihadom ili svježim i kreativnim promišljanjem Kurʼana i izvora islama. Đozo je poznat i po svojim iznimno efikasnim praktičnim rješenjima na mnogim planovima, kao što je npr. ubiranje i sakupljanje zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe finansiranja obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici.

U vrijeme Huseina Đoze i nakon njega javila se plejada alima, profesora i islamskih i muslimanskih intelektualaca: Nerkez Smailagić (1927-1985), Ahmed Smajlović (1938-1988), Alija Izetbegović (1925-2003), Fikret Karčić (1955-2022) i mnogi drugi. Svi oni promišljali su islam u kontekstu savremenih i modernih vremena.

(Preporod.info)