Godišnjica smrti Muse Ćazima Ćatića: Podsjetnik na poetsku upotrebu jezika koja baštini i lična iskustva

Musa Ćazim Ćatić, najznačajniji pjesnik bošnjačke moderne, rođen je u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i kod tešanjskog muftije Mesud-ef. Smailbegovića uči arapski, turski i perzijski jezik.

Prvi put u Carigrad odlazi 1898. godine, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već godinu dana kasnije vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Na školovanje u Carigrad ponovo odlazi 1902. godine, gdje se prvo upisuje u poznatu medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju, ali se, bez materijalne potpore, već slijedeće godine vraća u Bosnu i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu.

Sarađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Godine 1907., nakon što biva isključen iz školskog internata, preuzima uredništvo Behara, a sljedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole.

Potom odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na Pravni fakultet, ali sve vrijeme provodi u tzv. Matoševom krugu i Ujevićevom društvu, zapostavljajući studij. U Bosnu se vraća 1910. godine, bez ikakve materijalne sigurnosti, zbog čega će često mijenjati mjesto boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, pa ponovo Tešanj), a 1912. godine odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser.

To je vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje, među kojim se ističe esej Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo (1912), i kritike, prevodi brojne studije i knjige za “Muslimansku biblioteku” Muhameda Bekira Kalajdžića. Narušenog zdravlja dočekao je da u Mostaru objavi knjigu Pjesme. Od godine 1900 do 1908. Iste godine biva mobiliziran, a nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. aprila iste godine. Sahranjen je na tešanjskom groblju.

Ovom prilikom podsjećamo na njegovu pjesmu o Muhammedu, a.s., za koju je književnik Hadžem Hajdarević istakao da sugeriše činjenicu kako poetska upotreba jezika uglavnom baštini i lična životna iskustva, kao i pogled na svijet.

O Muhammedu

Sirotan bijaše on skroman i tih,
Al’ Bog mu Svoju udahnuo mis’o:
Kalemom tajnim u um mu upis’o
Sveznanja Svoga jedan velji stih.

Mudra mu knjiga bila svaka riječ,
A svako slovo simbol svih ljepota –
Šeriat pun mu mladosti, života
I mladost će mu dovijeka teć.
U dragom srcu vječni žar mu vri:
Sunce što samo trake pravde sije
I ljubavlju nam duh snaži i grije.

Umnici njemu klanjahu se svi,
Jer on je bio Božijeg svjetla sjena,
Najveći čovjek kroza sva vremena.

(Preporod.info)