Odraz sufijskih ideja i motiva u alhamijado i novijoj književnosti
Piše: Dr. Ekrem Tucaković
Utjecaj sufijskih ideja na poeziju Bošnjaka nije bio ograničen samo na jedan historijski period i na jedan tok književnog djelovanja Bošnjaka, tj. na književni tok na orijentalnim jezicima. Utjecaj ovih ideja i motiva prelijevao se i na narodnu književnost (alhamijado), ali je taj utjecaj vidljiv i na noviju književnost, primjera radi uočava se u pojedinim pjesmama Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, pa i naših savremenika. Doduše, prisustvo sufijske građe u ovoj književnosti je, ipak, znatno drugačije i nejednakog je intenziteta.
Alhamijado književnost, kao i literatura koja je nastajala u tekijama i derviškim krugovima na bosanskom jeziku, nastajala je i razvijala se preuzimajući mnoge tematske i motivske elemente iz orijentalnih književnosti. Ipak, to posuđivanje i preuzimanje, kako je to već ranije uočeno, nije bilo na razini književne snage i kvaliteta kao što je bilo na orijentalnim jezicima. Razlika u kvalitetu, bogatstvu interpretacije i širini transfera sufijskog naslijeđa i književnog inventara neke su od važnih diferencirajućih odlika ova dva toka naše književnosti.
Naime, "alhamijado književnost po svojim poetskim kvalitetima i po raznovrsnosti i nivou sadržine daleko zaostaje za književnošću na orijentalnim jezicima, koju je u historijskom razvitku naslijedila" (Rizvić, Panorama, 90). Alhamijado književnost, premda je nastajala u istom duhovnom i kulturnom okruženju, krenula je sasvim drugim tokom i imala je drugačije usmjerenje, pri čemu je ta poezija obilato koristila orijentalni jezički korpus. "Međutim, kako je literarno oblikovanje ideja sufizma zahtijevalo i znatno obrazovanje, i intelektualnu snagu, i pjesnički talenat, a svega toga je nedostajalo našim književnim stvaraocima, izuzev jedinog Muhameda Hevaija Uskufije, sva je naša poezija (alhamijado) ovog žanra poprimila obilježje didaktičkog, poučnog karaktera da bi se život ljudi sveo u okvire bogobojaznog i bogougodnog života" (Nametak, Hrestomatija, 21).
Primjera radi, šejh Abdurrahman Sirrija u pjesmi "Ah, dervišu, otvor oči", nema klasičnih sufijskih slika i termina, složenih metafora, premda je jasno da pjesma potpuno održava sufijski ambijent i svjetonazore njenog autora, koji bijaše poznati šejh i voditelj tekije:
Ah, dervišu, otvor oči
Batiluka ti ne uči,
Tevhid srcem pravo uči,
Sevab hoćeš nefsa muči.
Izrazi "derviš", "učiti tevhid srcem", "mučiti nefs" jesu odraz sufijskih doktrina i svjetonazora, ali pjesma u književnoestetskom pogledu lišena je složenih stilskih figura, suptilnog emaniranja različitih nivoa značenja, građenja dubinskih veza na različitim razinama teksta. Pjesnik, vjerovatno, nije ni imao takvih ambicija, a to svjedoče i ostale pjesme Abdurrahmana Sirrije, kao i drugih pjesnika iz ovog razdoblja. U pjesmi "Ako hoćeš derviš bit" Sirrija pjeva:
Ćitab ovo govori:
Od hajvana je gori
Ko god aškom ne gori
Sirrija se poziva na Ćitab (Kur’an), a ne na sufijske šejhove i učitelje. Očigledno je da on poeziju ne piše za više obrazovane narodne slojeve koji su razumijevali kompleksne ideje i simboliku sufizma. Više se može kazati da su njegovi recipijenti bili šire narodne mase kojima je želio pružiti moralnu poduku i pozvati ih na krepostan život. Ašk (ljubav) koji zagovara Sirrija povezan je s bogobojaznošću, moralnim vrlinama i vjerskom ortopraksom. Da Sirrija nije bio izuzetak, jasno je iz poezije ostalih pjesnika ovog književnog toka. Abdulvehab Ilhamija, ubijen 1821. godine, svoje poruke temelji na Kur'anu, naglašavajući vrijednost zikra i spoznaju putem srca. U ovoj poeziji nema dominantnih termina sufijske poezije kao što su piće, vino, krčmar, kip, razvalina (harabat) i sl.
Komparacija prisutnosti sufijskih ideja u književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima i alhamijado književnosti pokazuje da unutar jednog geografskog, jezičkog, nacionalnog i kulturološkog područja refleksija iste ideje u dva toka iste nacionalne književnosti je različita. Bošnjački pjesnici na orijentalnim jezicima, posebno perzijskom, vjerno su preuzimali jezik i slike iz orijentalnih književnosti, dok su se alhamijado pjesnici, unatoč uspostavljenoj tradiciji i jezičko-motivskim zalihama, opredijelili za selektivni pristup s težištem na prenošenje moralnih poruka nadahnutih sufijskim učenjem i upotrebu sufijskog pojmovlja i slika niskog intenziteta, neopterećenog teškim semantičkim naslagama i provocirajućim dvosmislenostima. Nadalje, iz ovih primjera, između ostalog, zaključuje se da su razvojem i popularnošću derviških tarikata u pojedinim periodima naše historije naročito dolazili do izražaja određeni tokovi sufijskog učenja, recimo sa popularnošću jednog derviškog reda više je preferiran i naglašavan onaj aspekt sufijskog učenja i prakse na kojem je uspostavljen taj red. Pojedini tarikati i njihovi sljedbenici su razvijali specifične filozofske i teorijske aspekte sufizma, panteistička usmjerenja, ideju univerzalne kosmičke ljubavi i duhovnih ljubavnih tendencija, tako da su u literaturi njihovih pristalica dolazili do izražaja ti aspekti sufizma.
Ipak, nakon dominacije književnosti na orijentalnim jezicima tokom 17. i 18. stoljeća, u kojoj su se snažno reflektirale sufijske ideje, razvojem drugih oblika književnog rada na ovim prostorima, posebno kroz derviške redove, ideje sufizma, koje su svojevremeno bile centralne teme književnosti, na drugačiji način ulaze u književne tokove. Sposobnost adaptacije doprinosila je daljoj vitalnosti sufijske terminologije u književnoj produkciji Bošnjaka, što je u konačnici sufijskoj terminologiji osiguravalo trajanje i književno prisustvo u različitim tokovima književnog rada na bosanskom jeziku. U savremenoj poeziji Bošnjaka također je vidljiva prisutnost sufijskih motiva. Divan ilahija i kasidaDžemaludina Latića prožet je brojnim sufijskim i derviškim motivima, njegova poezija se referira na Hasana Basrija, Rabiju el-Adeviju, Junusa Emrea, Dželaluddina Rumija, Fevzija Mostarca i druge sufijske autoritete. Mnoge ilahije i kaside iz Latićevog Divana refleksija su sufijskih ideja i motiva koje su pjesnički obrađivali perzijski i osmanski pjesnici, kao što to on često ističe.
Sufijske ideje našle su značajnog odjeka i u savremenoj popularnoj kulturi, prije svega na polju muzičke produkcije i duhovne muzike islama. Ilustracije radi, veoma popularni savremeni bosanski muzičar Edin Dervišhalidović - Dino Merlin u svom muzičkom repertoaru u značajnoj mjeri koristi sufijski terminološki rezervoar i simbolički potencijal. Njegovi muzički albumi nose elemente prožetosti sufijskim metaforama, simbolima i suptilnim višeznačnim slikama.
Premda je bilo autora i istraživača koji su smatrali da književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima, pa i književni rad na bosanskom jeziku sufijske provenijencije, nije imao adekvatan učinak i djelovanje na društvo i širu publiku, jer ovaj idejni pravac ima naglašenu ravnodušnost prema svijetu, potenciranje asketizma, što je dovodilo do pasivnosti i inertnosti, a takvo stanje je imalo negativne implikacije na društvo (Ćehajić, "Vidovi stvaranja...", 36), ipak iz savremene retrospektive jasno je da su sufijske ideje na različite načine i u nejednakom intenzitetu osigurale kontinuitet i potvrdile snagu trajanja i nadahnjivanja novih generacija. Širi kontekst društvenih, političkih i ekonomskih kretanja uvijek uvjetuje umjetničku i književnu produkciju i recepciju, međutim kroz različite periode sufijsko naslijeđe je pokazivalo vitalnost i sposobnost pojavljivanja u novim formama i sadržajima.
