Poezija – Adem Garić
ADEM GARIĆ
Rođen u Tešnju. Gazi Husrev- begovu medresu i Fakultet islamskih nauka, završio u Sarajevu.
Dobitnik druge nagrade MAK DIZDAR za poetski prvijenac Otići u Švedsku, Stolac 2015. Poeziju je objavljivao u časopisima: Život, Strane, Avlija, Preporod...
SELIDBE
Godinama posmatram dženaze.
Te posljednje ispraćaje. Postrani.
Gledajući u dva metra pod zemljom.
Zvekeću lopate. Dobuju grumenčići.
Žamore glasovi. Raste Kuća.
Kaže se da umrli čuje
Topot ljudi u odlasku.
Ljudi koji ga zatrpaju
Brzinom lavine.
Isto tako odjekuju
Riječi, hodnicima sjećanja
Godinama nakon rastanka.
ZAPIS
Ujutro nazovem majku ili popodne,
kad se vraćam iz džamije.
Jutrom zamiriše behar
kroz otškrinut
Automobilski prozor.
Duž ulica su redovi bijelih krošnji
poput lijepih riječi koje mi često nedostaju.
U Bosni je podne kad je Ovdje jutro.
U Bosni je akšam kad je Ovdje podne.
Vrijeme je Ovdje zlatna prašina.
Kopači na sve strane razastiru satre
Po obronicma dana.
Zlata je u jamama vremena sve manje i manje.
Primjećujem da je nebo plavo, trava zelena
zemlja je mokra poslije kiše.
Dakle, sve je isto, a ništa opet isto nije.
Ne kažem to radi sjete
Već radi Istine.
DRUGI PETAK U USA
U džamiji sam danas upoznao Ishaka.
Amerikanca koji se vratio Islamu.
Razmijenili smo poneku riječ.
On na bosanskom, ja na engleskom.
Iza njegove guste, crne brade
Blistali su redovi
Pravih zuba
Dok smo utvrđivali
Jedan drugome porijeklo.
Nas dva stranca u jednoj zemlji.
KAD ODEŠ
Peći će se kahva.
Oni što ostaju
Svodit će poslove i račune.
Nekako s proljeća
Kad neorana njiva nikog ne čeka.
Kad mokrim ulicama
Izmile kolone.
Kad odeš.
Pričat će o tebi
Krateći svakodnevnu dokolicu.
Ostat ćeš u pričama.
Kao digresija.
Kao pošalica.
Kao hikaja.
Kao ibret.
Kad’ odeš
Otiš’o si.
RAT I MIR
Kosu smo prali
na minus petnaest.
Zećir mi, sjećam se
poljeva mlaku vodu
dok stojim u bijelom
tranšeju do pasa.
nekolicina je mještana
u selu iznad kojeg smo
čuvali liniju
vrata na hali prikovana
velikim ekserima desetkama.
kako čujem ovih dana
onaj Lipiš
ime sam mu zaboravio
koji linije ni na obdan nije vidio
prima nekakvu vojnu
i nekakvu invalidsku penziju.
Zamisli!
DŽENAZA U JANUARU
Selo u kojem je dženaza
Udaljeno je petnaestak kilometara.
Od toga sedam ili osam
Strmi je makadamski put
Uz koji se i ljeti s mukom uspinje.
Toliko da auta stenju, kašlju, hropću
K’o da će svakog časa izdahnuti.
Žena, rahmet joj duši, na samrti
K’o svi prognani u bijeli svijet
Imala je samo jednu želju
Kosti da joj se smire u rodnoj grudi.
To je kao dugo očekivani, mukotrpni
Stoput odsanjani povratak
Prostranim livadama djetinjstva.
ČOVJEK I NAROD
Jedan gled’o svoja posla.
Malo kad govorio.
Mnogo šutio. Belaja nije pravio.
Pa rekoše; Što je pametan mašala.
Iš’o u školu. Osmoljetku. Utabanu stazu pratio.
U irgete otiš’o. Lijepo se oženio.
Mnoge belaje na leđima iznio. Prav ost’o.
Pa rekoše; Što je pametan mašala.
Preko granice, kroz grmljavinu rata, Šmugnuo.
Švabicu za papire uzeo. Sramotu sakrio.
Kući se s koferom vratio. Iz kofera marke vadio.
Pa rekoše; što je pametan mašala.
Ovce čuvao. Ovce prodavao.
Od ovaca pare pravio.
S velikim čobanima se spetljao. Torove proširio.
U odjelo uskočio. Pa rekoše; što je pametan mašala.
Čitali ga stari. Čitali ga mladi. Čitalo muško. Čitalo žensko.
Od mudrosti njegovih riječi sliku sebi pravilo.
Sliku o nepogriješivom mudracu.
Pa rekoše, što je pametan mašala.
Jedan glasno progovorio. Kipove im porušio.
Putem neprohodnim krenuo.
Na ljutite povike; vrati se budalo jedna budalasta.
Nije se obazirao.
SAN O ZEMLJI
Deset sam godina živio u Sarajevu.
Onda sam otišao.
S trudnom ženom.
U crvenom iznajmljenom kombiju.
S tri kofera i šest crnih vreća.
Jednu sam bacio u kontejner
U Bakarevoj.
Poslije ću shvatiti
Da su tu bile najskuplje i najljepše stvari.
Halal bilo.
Deset godina, a onda sam, rekoh
Otišao. Odlazak mi oči otvorio.
Oči za Bosnu. Oči za Hercegovinu.
Tri su godine kako mi naumpada.
Na san mi izlazi.
Bosna nije samo Sarajevo.
Bez Sarajeva Bosne nema.
San se protumačio.
