Islamska tradicija Bošnjaka - Namaz prema hanefijskom mezhebu

Nijet je jedan od šest uslova za ispravnost namaza, jer općenito ibadeti nisu valjani bez nijeta. El-Buhari (hadis br. 1) i Muslim (1907) bilježe od Omera, r. a., da je Božji Poslanik, a. s., rekao: „Djela se cijene prema namjerama. Čovjek će dobiti jedino ono što je uistinu namjeravao učiniti...“

Riječ nijet označava namjeru i želju, u ovom slučaju, namjeru da se klanja konkretni namaz. Islamski učenjaci se slažu da je želja stvar srca i za nijet za namaz dovoljno je da se donese u srcu. To znači da je osoba prije stupanja u namaz dužna u srcu donijeti odluku koji namaz namjerava klanjati. Međutim, učenjaci nemaju jedinstven stav o tome da li je izgovaranje namaskog nijeta jezikom na način kako je to u islamskoj tradiciji Bošnjaka uobičajeno, sunnet, mustehab ili novotarija?

Učenjak El-Kasani bilježi da o izgovaranju namaskog nijeta u temeljnim knjigama hanefijskog mezheba nema spomena. Međutim, Muhammed eš-Šejbani (Kitab el-Asl, tom 2., str. 343-344.) navodi da se nakon oblačenja ihrama i klanjanja nafile izgovara hadžski nijet riječima: „Allahumme inni uridu-l-hadždže, fejessirhu li ve tekabbelhu minni (Allahu moj, namjeravam da obavim hadž, pa mi ga olakšaj i primi ga od mene)“. Ovaj nijet izgovara se na osnovu hadisa kojeg bilježi El-Buhari (1534) od hazreti Omera, r. a., da je čuo Allahovog Poslanika, a. s., kako za dolinu Akik kaže: „Sinoć mi je došao posjetilac od mog Gospodara (Džebrail) i rekao: ‘Klanjaj u ovoj blagoslovljenoj dolini i reci: ‘Umra s hadžem (Tj. nijetim obaviti umru s hadžem).’“ S tim u vezi El-Kasani (Bedai’, tom 2., str. 20) i drugi učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je sunnet izgovoriti namaski nijet, jer je u tome traženje pomoći od Allaha, dž.š., pri obavljanju namaza i molba Uzvišenom Allahu, dž.š., da primi namaz. Učenjak Hejsemi (Medžme’a ez-zevaid, br. 2578) bilježi da je Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao: „Navikavajte se na dobro, jer ko se navikne na dobro on ga čini i čuvajte svoje nijete u namazu.“

Es-Semerkandi (Tuhfa, tom 1., str. 125) navodi da je, kao što je to uobičajeno u tradiciji Bošnjaka, namaski nijet najbolje donijeti ili izgovoriti neposredno prije izgovaranja početnog tekbira jer se time čuva čistoća nijeta.

Nijet u džematu

Kada se klanja namaz u džematu, potrebno je zanijetiti da će se taj namaz klanjati za imamom. (Es-Semerkandi, Tuhfa, tom 1., str. 125) U dužem hadisu El-Buhari (689) i Muslim (411) bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Imam je postavljen da se slijedi.“ Et-Taberani (Evsat, br. 3545) prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Imam je odgovoran. Ono što on čini, činite i vi!“

Oba navedena hadisa ukazuju na značaj i važnu poziciju imama u predvođenju namaza, pa stoga nije prihvatljivo da se neko priključi zajedničkom klanjanju namaza bez namjere da slijedi imama i bez prihvatanja njegovog predvođenja namaza.

Ibrahim En-Nehai’ o tome kaže: „Ako pristupiš džematu, a nisi zanijetio da ćeš klanjati isti namaz kao i džemat tada tvoj namaz neće biti ispravan. Ako je, pak, imam zanijetio jedan namaz, a oni iza njega drugi namaz, imamov namaz će biti valjan, a namaz džemata neće.“ (Eš-Šejbani, Kitab el-Asar, u komentaru 102. predanja)

Razmak nogu prilikom stajanja

Uzvišeni Allah, dž.š. u Kur’anu kaže: „I pred Allahom ponizno stojte.“ (Kur’an, El-Bekare, 238.) Na osnovu ovog ajeta islamski učenjaci se slažu da je stajanje u namazu sastavni dio namaza - rukn. (El-Merginani, El-Hidaje, tom 1., str. 302) S obzirom da ne postoje vjerodostojni hadisi o tome koliki treba biti razmak između nogu na stajanju u namazu, Jusuf el-Binnuri smatra da je sunnet da osoba u namazu stoji skrušeno, te da stopala ne skuplja previše niti da ih odmiče jedno od drugog previše (Maerif es-Sunne, tom 2., str. 299), kao što to neki u današnje vrijeme čine.

Čuveni hanefijski učenjak Ibn Abidin (Reddul-muhtar, tom 2., str. 131.) navodi da razmak između stopala na stajanju u namazu iznosi koliko je širina četiri spojena prsta jer je to najbliže skrušenosti u namazu. S druge strane, pokuđeno je skupiti stopala na stajanju u namazu tako da jedno stopalo dodiruje drugo bez razmaka. En-Nesai (904) bilježi da je ashab Abdullah ibn Mes›ud, r.a., vidio nekog čovjeka kako je skupio stopala na stajanju u namazu pa je rekao: „Postupa u suprotnosti sa sunnetom.“

Onaj ko nije u mogućnosti stajati u namazu klanjat će onako kako mu mogućnosti dozvoljavaju. El-Buhari (1117) bilježi od Imrana ibn Husajna, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Klanjaj stojeći, a ako nisu u stanju onda sjedeći, a ako ni to nisi u stanju onda ležeći.“

Dizanje ruku pri početnom tekbiru

Podizanje ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira na način da se palčevima dodiruju resice ušiju za muškarce je sunnet. Enes ibn Malik i dr. prenose da je Allahov Poslanik, a.s., na takav način otpočinjao namaz (vidi u: Ed-Darekutni, Sunen ed-Darekutni, br. 1148; el-Mevsili, Musned Ebu Ja’la el-Mevsili, br. 3735; Ibn Kudame el-Hanbeli, El-Mugni, tom 2, str. 144), Vail ibn Hudžr (Sedić, Hadiska zbirka Musned Ebu Hanife, str. 65; Ibn ebi Šejba, Musannef libni ebi Šejba, br. 2425; Ahmed ibn Hanbel, Musned, br. 18849; Ebu Davud, Sunen Ebu Davuda, br. 725; En-Nesai, Es-Sunnen el-kubra, br. 958; Et-Taberani, El-Mu’džem el-kebir, tom 22, br. 42), Berra ibn Azib (Es-San’ani, El-Musannef, br. 2530; Ibn ebi Šejba, Musannef.., br. 2426; Ahmed ibn Hanbel, Musned..., br. 18487), Malik ibn Huvejris, r.a., (Muslim, Sahih Muslim, br. 391; Ibn ebi Šejba, Musannef..., br. 2427). 

Enes, r.a., u sahih hadisu kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., da izgovara prvi tekbir dok su mu palčevi bili blizu ušiju...“ (En-Nejsaburi, El-Mustedrek ‘ala sahihajn, br. 825; el-Bejheki, Sunen el-Kubra, br. 2632).

Po ovome postupaju učenjaci hanefijskog mezheba. El-Kasani (Bedai’..., tom 2, str. 22) prenosi da je Ebu Hanife o podizanju ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira rekao: „Podići će ruke do resica ušiju...“ Muhammed eš-Šejbani u El-Aslu (tom 1, str. 3) kaže: „Kada osoba namjerava stupiti u namaz izgovorit će tekbir i podignuti ruke do ušiju.“

Šafije smatraju da se na početku namaza ruke podižu do ramena, dok su Malikije na stanovištu da se ruke podižu do glave (Es-Semerkandi, El-Fikh en-nafi’, tom 1, str. 182-183).  Alauddin es-Semerkandi tvrdi da je najpreče postupati po mišljenju hanefijskih učenjaka jer ono obuhvata sve hadise po ovom pitanju. Naime, kada se podignu ruke do resica ušiju, tada su korijeni dlanova u visini ramena, korijeni prstiju su u ravni resica ušiju, a vrhovi prstiju su uz glavu (El-Fikh en-nafi’, tom 1, str. 183). 

Čuveni hanefijski učenjak Ebu Bekr er-Razi el-Džessas u svom komentaru et-Tahavijeg Muhtesara (Šerh Muhtesar et-Tahavi, tom 1, str. 576) navodi da je podizanje ruku do ušiju osnovni propis, dok je dizanje ruku do ramena (koje se spominje u određenim hadisima) dozvoljeno radi poteškoće (uzura). Dokaz za to je hasen hadis kojeg bilježi Ebu Davud (Sunen Ebi Davud, br. 727) od Vaila ibn Hudžr, r.a., da je rekao: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako je podigao ruke blizu svojih ušiju na početku namaza.“ On zatim nastavlja pa kaže: „Kada sam ponovo došao kod njih (ashaba) sljedeće godine vidio sam da na početku namaza podižu ruke do svojih ramena – a imali su na sebi  šalove i ogrtače.“ Es-Serahsi pojašnjavajući ovaj hadis kaže kako su ashabi ruke dizali do ramena u vrijeme kada su imali ispriku za to kao što je vrijeme zime kada su im ruke bile ispod njihove odjeće (Kitab el-mebsut, tom 1, str. 12).

Muhammed eš-Šejbani bilježi da je Ebu Hanife smatrao da će žena, kao i muškarac, prilikom izgovaranja početnog tekbira podići ruke do ušiju jer njeni dlanovi nisu avret (Es-Semerkandi, Tuhfa el-fukaha’, tom 1, str. 126). Međutim, Muhamed ibn Mukatil er-Razi prenosi da su učenjaci hanefijskog mezheba na stavu da će žena podići ruke do ramena jer je to najčednije za nju (Es-Sirasi, Šerh Feth el-kadir, tom 1, str. 287; El-Kasani, Bedai’.., tom 2, str. 24).

El-Merginani u El-Hidaji (tom 1, str. 309) tvrdi da je ovaj stav ispravniji, dok el-Kasani (Bedai’.., tom 2, str. 24) pojašnjava da je ovo mišljenje u skladu sa propisom setra (prikrivanja) koji je ženama naređen u namazu. Prema učenjacima hanefijskog mezhebu primjenivati et-tesetur, tj. prikrivenost u namazu za ženu je farz čije primjenjivanje je važnije od slijeđenja sunneta (El-Kasani, Bedai’..., tom 2, str. 65). Imam El-Bejheki u djelu Es-Sunen el-kubra (tom 2, str.314) prenosi riječi eš-Šejha koji je rekao: „Svi propisi u namazu u kojima se žena razlikuje od muškarca temelje se na principu setra – prikrivanja. To znači da je ženama naređeno da u namazu čine ono s čime će biti što skrivenije.“

Ibn Ebi Šejba (Musannef..., tom 2, br. 2485) ovaj propis potkrepljuje i predajom koju bilježi od Abdurabihija bin Zejtuna da je kazao: „Vidio sam Emmu-d-Derda’ kako diže ruke do ramena kada započinje namaz.“

Također, od Ibn Džurejdža se prenosi da je upitao ‘Ataa: „Da li će žena podizati ruke pri početnom tekbiru kao i muškarac? Na šta je on odgovorio: Neće podizati ruke poput muškarca! To je demonstrirao spustivši ruke niže i pripivši ih više uz sebe. Potom je kazao: žena ima svoju tjelesnu građu i nije poput muškarca, a ako tako i ne postupi neće biti griješna“ (Ibn Ebi Šejba, Musannef..., tom 2, br. 2489).