Motiv serdžade u književnosti
Piše: Dr. Fatima Kadić-Žutić
Serdžada
Serdžada majke stare
rasula je svoje šare,
kao da se polje cijelo
uz basamke uspelo,
da posadi cvijet do cvijeta,
tamo kuda majka šeta,
hoda lahka, kao dah,
da ne bude cvijeće strah,
i da podu, njenih ljeta,
kakav korak ne zasmeta.
U kutku gdje sjedi majka,
svaka šara, kao bajka,
i dok vani noć sve skriva,
od njih soba još je živa,
još je puna svijetlih zraka
što ne daju ruci mraka
da uzbere kakav cvijet
dok u tami sniva svijet.
I dok stara majka diše,
soba, svijet - sve miriše.
(Ismet Bekrić)
Termin serdžada vremenom je usvojen za sve prostirke malih dimenzija koje su služile za steranje po podu ili namještaju (slika 17). Bekrić, kako vidimo, opisuje serdžade prostrte uz basamke i na sećiji.
Granica između svetog i profanog, koju je tako lahko povući u nekim drugim religijskim sistemima, u islamu je porozna ili je uopće nema, kako Poslanik, a.s., veli: "Učinjena mi je cijela zemlja mesdžidom" (Buhari). Zbog toga je muslimanima, iako njeno ime znači "ono na čemu se čini sedžda", bilo lahko serdžadom nazvati svaku tkanu prostirku malih dimenzija, a time ne povrijediti značenje molitvene prostirke, jer se u naše kuće nije ulazilo obuveno. Bekrić nam je opjevao bajkoviti svijet u kome je glavni lik njegova majka. Tu vidimo motive cvijeća i cvjetnog polja koje zahtijeva lahkoću koraka da se cvijeće ne bi povrijedilo. Zatim se sa cvijeća slika širi na motive svjetla, majčinog čistog daha i mirisa sobe koji se prenosi na miris cijelog svijeta, i nepogrešivo opisuje osjećaj dženneta.
Na drugim mjestima motiv molitve na serdžadi oslikava čežnju autora za svojim iskonom ili izvorom, ne samo onim majčinskim, već Iskonom svega stvorenog. Džemaludin Latić pjeva o čaši žuči koju nosi srce vjernika i koja će se izliti na serdžadi u noćnim časovima. Ovdje susrećemo serdžadu kao mjesto munadžata ili prisnog šaputanja između roba i Rabba, Gospodara. Čak je i Andrić, opisavši molitveni ćilim kao stazu koja "leči svaki bol i potire svako stradanje", dokučio ovaj njen segment.
Gotovo svi muslimanski narodi tkali su molitvene prostirke od palminog lišća, trske, konoplje, vune, pamuka i svile. Serdžade su se valjale od filca, zatim vezle, radile tehnikama našivanja (aplikacije) na vunenu podlogu ili otiska (printa) na pamučnom platnu. One su predstavljale jedan od najljepših izraza zanatske i umjetničke forme kojoj su pripadale jer se njihovoj izradi posvećivala posebna pažnja, što svjedoče bezbrojni sačuvani primjerci različitih muslimanskih naroda u svim navedenim tehnikama, čemu smo i mi u Bosni dali svoj skromni doprinos.
