Hidžab: Moje iskustvo i moja priča

Piše: Tajra Smajić, učenica IV razreda Medrese "Osman-ef. Redžović" u Visokom

Hidžab je dio mene još od malih nogu. Kao dijete sam čeznula za momentom kada ću staviti svoj hidžb. Još u drugom razredu osnovne škole željela sam to uraditi, iako je okolina mislila da tako mala ne mogu donijeti tako važnu odluku. Znala sam da se taj moj stav i želja za pokrivanjem neće promijeniti s brojem godina.

Godinu danas kasnije, jedne noći prije ramazana sanjala sam jedan jako lijep san. Sjećam ga se kao da sam ga sanjala prethodne noći. Sve je bilo nekako svijetlo i lijepo. Ujutro kada sam se probudila znala sam da taj san sigurno nije beznačajan, ali nikome nisam ništa govorila.

Uzela sam zelenu četvrtastu maramu, lijepo je namjestila, pričvrstila jednom bašlijom i sišla u dnevni boravak. Ukućani me nisu ništa pitali, jer je to bila neka moja svakodnevnica. Dani su prolazili. S vremenom, jednostavno su prihvatili mene s hidžabom.

Često bih mamu upitala, koga od djece više voli? Odgovarala bi: "Vidiš ove moje prste na rukama? Eh sad, kad bi mi neko odsjekao bilo koji, bilo bi mi podjednako teško."

To poređenje sam povezivala i sa svojim hidžabom, jer baš tako bih se ja osjećala kada bi neko uzeo taj dio mene, jer hidžab je dio mene više od polovine mog dosadašnjeg života i nikako ga ne mogu odvojiti od bilo kojeg dijela mene.

Beskrajno sam ponosna na svoj hidžab, na sebe s hidžabom, na sve ono što jesam i što ću tek postići noseći ga.

Kako sam odrastala osjećala sam da želim razumjeti duhovni značaj koji stoji iza hidžaba, kako on oblikuje moj identitet i izraz je moje vjere. Lično smatram da je važno razumjeti značenje i namjeru iza akcije i interno spoznati njene vrijednosti prije nego što je stavite. Što sam više učila, više sam se zaljubljivala u hidžab, jer sam shvatila da to nije samo komad tkanine prebačen preko moje glave kako bi sačuvao skromnost.

To je obilježje koje me konstantno podsjeća na Boga i ljubav koju gajim prema svome Gospodaru. Oni koji me poznaju složili bi se da sam samouvjerena, ambiciozna i izražajna osoba. Međutim, to se ne uklapa uvijek u predodžbe ljudi o tome kakva bi muslimanka trebala biti.

Ženu ne treba definirati shodno odjeći koju nosi. U islamu nas uče da su naši postupci i odnos prema drugima ono što odražava naš karakter. Jedna od glavnih stigmi s kojima sam se suočila je ideja da muslimanka nije u stanju preuzeti vodeću ulogu u životu, jer je prikazana kao slaba.

Hidžab pokazuje hrabrost. To je simbol snage u društvu u kojem je diskriminacija izvorna, pokazuje i upornost žene muslimanke.

To je amblem osnaživanja i snage, bez njega se ne osjećam potpuno.

(Preporod.info)