Dovište - rezervoar duhovne historije Bošnjaka
Piše: Dr. Elvir Duranović
Karakterističnu notu obrednoj praksi Bošnjaka muslimana daje tradicija posjećivanja dovištā. Dovišta su mjesta izvan vjerskih ustanova, obično u prirodi pored šehidskih turbeta, starih mezarja iz turskog perioda, izvorā ili planinskih vrhova, koje muslimani u Bosni i Hercegovini predvođeni svojim vjerskim autoritetima po tačno određenim terminima od kasnog proljeća do sredine ljeta, posjećuju i tu se mole Bogu za svoje i potrebe drugih. Nakon prelaska na islam Bošnjaci su imenicu dovište, turcizam arapskog porijekla, počeli koristiti umjesto ranijeg termina molitvište kojim su označavali mjesto u prirodi na kojem su se prije islama okupljali i molili Bogu. Vlastita imenica Molitvište u toponimiji Bosne i Hercegovine čuva uspomenu na obrednu praksu koja se u određenom historijskom periodu na tom prostoru izvršavala.
Vjerski običaj posjećivanja dovišta smiruje u sebi tradicije različitih religija iz duhovne historije Bošnjaka muslimana. Dovišta situirana na vrhovima planina, u pećinama ili pokraj izvora imaju pretežno staroslavensko porijeklo, a metodologiju za njihovo utvrđivanje ustanovio je češki historičar Jan Peisker. Njegova teza je sljedeća: staroslavensko svetište bilo je situirano na visovima brdā i planinā iznad rijekā, morā ili jezerā. Planinski vrh s desne strane, gledajući nizvodno, bio je posvećen Bogu tame i zla, dok je vrh na lijevoj strani bio posvećen Bogu svjetla i dobra. Između njih se uvijek nalazila voda: rijeka, more, jezero ili vododerina. Peiskerovu tezu oduševljeno je prihvatio dr. Ivo Pilar primjenjujući njegovu metodologiju na južnoslavenske prostore. On je na tlu Bosne i Hercegovine prepoznao niz nekadašnjih svetišta poput brda Iličnice kraj Tuzle koje su za Ilindan i Jurjev posjećivali Bošnjaci Tuzle, planine Konjuh koja je zbog mnogobrojnih dova koje su se na njoj nekada učile bila nazivana Dovište i sl. Pilareva istraživanja djelimično je nastavio dr. Muhamed Hadžijahić ponudivši nekoliko novih primjera mogućih staroslavenskih svetišta u našoj zemlji: vrh Visočice koji se naziva Džamija, dovište Šehovac u Vidi kod Gradačca i lokalitet Džamija u Brestovskom kod Žepe. U staroslavenska svetišta koja se još uvijek mogu prepoznati u topografiji Bosne i Hercegovine spadaju: aliđunski teferič na Vranici, Ćabenske Stijene na Treskavici, lokalitet Dova između Kaknja i Gračanice, planina Perun kod Vareša i dr. U ovu skupinu molitvišta spada i Musala, najviši planinski vrh na Balkanu.
Iako su paganski Slaveni porušili i spalili sve katoličke crkve i bazilike koje su na prostoru Bosne i Hercegovine zatekli, ipak je odmah nakon naseljavanja Balkanskog poluostrva Katolička crkva započela proces pokrštavanja idolopokloničkih susjeda. Pri tome je polučila promjenjiv rezultat. Neki bosanski knezovi, poput kneza Ratimira, oštro su se suprotstavljali novoj religiji, dok su drugi, poput Bladina, bili znatno blaži, popustljiviji i tolerantniji prema kršćanima. Čini se da je prvi bosanski knez koji je definitivno prihvatio kršćanstvo bio Budimir, a njegov sin Svetolik je uz narodno uzeo i kršćansko ime Stjepan, čime je i formalno pokazao da je kršćanin. Stanovništvo je slijedilo primjer svojih knezova i nominalno prihvatilo kršćanstvo nastavljajući da i dalje njeguje običaje, obrede i rituale koje su donijeli iz prapostojbine. Kršćanstvo je na taj način formalno ušlo u život tek pokrštenih stanovnika Bosne i Hercegovine obogativši njihov unutrašnji svijet novim idejama o Bogu. Međutim, duboka ukorijenjenost narodne religije u svakodnevni život i običaje pretkršćanskih stanovnika naše zemlje primorala je crkvene učitelje da naprave kompromis na način da određene pretkršćanske tradicije priznaju, oblačeći ih u kršćansko ruho.
Tako su proljetni običaji i obredi, ranije posvećeni Jarilu, Perunovom sinu, postali sastavni dio obilježavanja dana svetog Juraja, a njegov dan poznat je kao Jurjevdan, dok su ljetni obredi, nekada vršeni iz počasti prema vrhovnom staroslavenskom božanstvu Perunu Gromovniku, zamijenjeni svetkovinama u čast svetog Ilije Gromovnika. Molitvišta u Bosni i Hercegovini posvećena sv. Juraju i sv. Iliji, kao i dovišta čiji se datumi održavanja određuju na osnovu njih, čuvaju sjećanje na svoje pretkršćansko, staroslavensko porijeklo.
Pored toga, praksa posjećivanja kršćanskih svetišta poput crkve sv. Ive u Jajcu, Marijanskog svetišta u Olovu, crkve sv. Ante ovdje u Sarajevu te učenje kišnih dova pored srednjovjekovnih nekropola – stećaka, predstavljaju kršćanske elemente utkane u vjersku tradiciju Bošnjaka. Osim u izboru mjesta za molitvu ili dovu, primjetni su kršćanski tragovi u funkciji određenih dovišta i strukturi obrednih povorki. Nemoguće je ne primijetiti sličnosti između nekadašnjeg organiziranog posjećivanja različitih svetih tačaka na obrednom putu kišnih dovišta, obično stacioniranih oko samog naselja, i obreda litije kod pravoslavaca. Ili sličnost između učenja kišnih dova pored šehidskih nišana i starih osmanskih mezarja s obredom blagoslova polja u Katoličkoj crkvi koji, čini se, u današnje vrijeme još jedino njeguju katolici u Bosni i Hercegovini.
Uz to, mjesta važnih događaja iz historije islama u Bosni i Hercegovini koje narodna tradicija uglavnom povezuje sa sultanom Mehmedom el-Fatihom i njegovom vojskom, vremenom su postala mjesta okupljanja, molitve i dove. Neka od njih su povezana sa sultanom Mehmedom el-Fatihom lično. To su: Musala u Donjem Kamengradu, općina Sanski Most, gdje je, prema narodnom predanju sultan Mehmed el-Fatih s vojskom klanjao prvi džuma-namaz u Bosni; džamija Mehmeda el-Fatiha u Kraljevoj Sutjesci, sagrađena na mjestu gdje se sultan odmarao za vrijeme osvajanja Bobovca; Kurban-kamen pored Olova, mjesto gdje je sultan Mehmed el-Fatih žrtvovao prvi kurban u Bosni.
Druga dovišta ovog tipa narodna tradicija povezuje s vojskom sultana Mehmeda el-Fatiha a situirana su pored grobova šehida iz ove vojske poput: turbeta dva brata iz El-Fatihove vojske u Solunu, općina Olovo; turbe u Jelini pored Vranduka; dovište na mezarju Šehitluci ispod Bobovca; Ajvaz-dedino turbe; džamija u Karićima čijeg pročelnika Hajder-dedu Karića narodna tradicija također povezuje sa sultanom Fatihom i dr.
Posjećivanjem dovišta situiranih na spomenutim mjestima, dakle, Bošnjaci se kontinuirano prisjećaju prelomnih događaja iz svoje bogate duhovne historije.
