Knjiga "Umorne tišine" traga za razlozima događaja svojih likova

Knjiga autora Zijada Bahtića znakovitog i personifikovanog naslova "Umorne tišine" je niska petnaest nanizanih priča, toliko isto živopisnih biografija, svaka sa svojom različitom tragikom i smislom.

Kažu da tok događaja u našem životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti u dobroj mjeri zavisi od nas. Kako i na koje načine su tokove svojih životnih dramaturgija podnosili likovi iz Bahtićevih priča za nauk nam je i tako svakom čitatelju tih priča.

Sve priče u zbirci "Umorne tišine" autora Zijada Bahtića su zanimljiv miks, mogućih događaja ili stvarnih događanja i stvarnih likova i njihovih postupaka, te autorovih, i čitaočevih, promišljanja o Božjem određenju svega toga.

Zbirka priča "Umorne tišine" autora Bahtića je literarna istraživačka misija. To su svojevrsne istraživačke priče u kojima autor događaje i sva izbivanja njegovih likova, njihove sudbine, istražuje u smislu zašto su se ona događala tako kako su se događala. Time nas kao čitatelje uvodi u stanja razmišljanja i promišljanja i traganja zašto su se neka izbivanja i nama događala.

Autor je duboko involviran u emotivna stanja svojih likova, u njihova proživljavanja svega onoga što im se događa i kao da ih svojom pričom tješi. I zaista, Bahtićevim pričama čitalac dokučuje utješni smiraj i za likove priče i svoj utješni smiraj.

Dojmi autorovo poimanje da nema morala, nema puta, nema primljenih djela, ni napredovanja i istinskog znanja mimo srca. Kada srce svehne, čovjek ne zna ni da čini grijeh.

Svaka priča je dobrano sentencionalna i još je autor završava jednom sentencom kojom kao da pečati sve prethodno kazano. (…) Priče su lahko čitljive, pitke kao studenac voda u ljetne žege.

Osvježavaju dušu a likovi i događaji ostaju upamćeni. Priče obiluju divnim deskripcijama enterijera, ditirambskih opisa prirode, i nezaboravnih portretisanja.

Pripovijedanje Zijada Bahtića je umnogome rijetka pripovjedačka pojavnost. Naime, kada se Bahtiću desi pripovjedački infarkt, pripovjedački poriv, izazvan nečijom sudbinskom posebnošću, on o tome svoje pripovjedačke tokove stentira kur’ansko-hadiskim aksiomima propuštajući kroz njih edukativne i nadasve odgojne smislove spram čitatelja.

- Vokabular njegovih likova i rečenična im konstrukcija pripadaju jednom lijepom razgovornom povjedanju s mnoštvom racionalnih izgovornih oblika krnjih oblika, koji odišu jedan govorni komoditet čineći svojevrsnu govornu melodičnost. (…) Bahtićeve tišine su umorne od čekanja na nas da se njima, ne samo poslije životnih drama, divanimo sa sobom i sa Svevišnjim - kaže, između ostalog, u recenziji Kemal Ljevaković.

(Mirzet Hamzić/IIN Preporod)