"Čovjek iz sna" - Knjigom prikazan svijet u kojem nema tegobe mada ima muke
Način gradnje priče kod Smajlovića prisutan u prvoj knjizi Sehara nije se bitnije mijenjao ni desetak godina poslije toga u prozi Čovjek iz sna.
Kao u klasičnim i, odavno nevladajućim definiranjima novele, riječ je o fikciji koja bi morala donijeti nešto novo, nesvakidašnje, začuđujuće. Upravo u ovim odrednicama prepoznajemo zahtjev koji pred sebe postavlja Smajlović. O postupku koji mu je najbliži u pristupu pripovijedanju autor je otkrivao i svojim ranijim pričama: U svom umijeću pripovijedanja, znao je kada treba zastati i kada treba otpočeti novi vez, da bi kraj priče bio gromoglasni udar za srce i dušu slušaoca, a sličan zahtjev susrećemo i u posljednjoj knjizi, u pripovijetki Bugojanski tabut: ”Znao je: ne smije žuriti sa pisanjem (posljednje riječi trebaju biti najdublji trag kog ostavlja iza sebe na ovom prolaznom svijetu). U gradnji svojih djela autor knjige priča Čovjek iz sna najbliži je narodnom pripovjedaču.
Za primjer možemo uzeti priču s kojom je knjiga otvorena Put pod vodom i bez posebnih napora prepoznat ćemo elemente karakteristične za usmeno kazivanje: fatalizam, ono što u antičkoj tragediji definiraju kao neminovno stradanje bilo bi najbliže poziciji u kojoj se junak priče nalazi; njegov djed je stradao od kamene gromade, otac isto i Merzuku Torohanu ne preostaje ništa drugo nego da nastavi niz.
Kao i u narodnim pričama majka je stara i želi oženiti sina, sin, protivno svojim viđenjima ispunjava želju majke, majka umire (lahko i naglo, kako to narodna pjesma kaže: to izusti i dušicu pusti), mlada je siromašna ali zato lijepa, Merzuk je sin jedinac…
Kao što je hispanoamerička književnost stekla svjetsku glasovitost nudeći magiju u realističkom ruhu, Smajlović otvara neslućene mogućnosti nepresušnog tematskog bunara pohranjenog u osobenoj bošnjačkoj tradiciji. Sa sviješću o tome, autor se svrstava u red tragalaca za nepronađenim blagom. Za junacima koji su teško živjeli a lahko umirali, za svijetom u kojem je i naizgled najbezazlenija pojava prerastala u strast narastajuće jačine kao i sam život. Realnim je činio sav onaj svijet ljudi u bijelom, žena nestvarne ljepote, putujućih i sveprisutnih mrtvaca i tako redom.
Ali ono što je svojstveno Smajloviću kao niti jednom piscu sličnog obzorja, njegov je svijet pitom, nema tegobe mada ima muke, nema žalosti mada ima stradanja, nema smrti mada ima umiranja…
(Mirzet Hamzić/IIN Preporod)
