Vrijeme za čitanje: Zilhad Ključanin

Druga od dvije čovjekove smrti, složili su se mnogi, nastupa onda kad mu se ime zadnji put pomene. Pisac Zilhad Ključanin je za svoga kratkog života ostavio mnoštvo literarnog nasljeđa koje po svojoj sadržajnosti i kvalitetu može biti garant dugog odgađanja njegove druge smrti. Prva je odnijela pobjedu nad njegovim životom u junu 2016. godine. Uz želju da doprinesemo zasluženom sjećanju na njega, izdvojit ćemo nekoliko rečenica iz njegovog bogatog opusa i sjetiti se kako su drugi govorili o njemu.

O autoru:

 “Ali, otkud Zilhad Ključanin, namćor i, kako Vi rekoste, đavolji sluga, u svim pjesničkim antologijama”, pitala sam jednom njegovog zakletog neprijatelja. “Čuj otkud? Zato što je dobar pjesnik”, odgovorio mi je s velikom žestinom. Jeste, Zilhad Ključanin bio je pjesnik. Samo pjesnik. I ništa više, bez obzira na to koliko se trudio da bude sve drugo. Ali, ne bilo kakav pjesnik, nego od one vrste koji se tako, kao treptaj mušice, u povijesti književnosti jave, pa ova ostane bez daha, možda zanijemi ispred suštine koju je pred nju razastro." (Stav, 16.06.2016.)

Od autora:

"Koračam, i dva se udaljuju srca,

da svako u svom zavjetarju grca." (Putnik na svoju odgovornost)

"Nevinost jeste spas. A šta je najnevinije? Riječ? Dijete? Melek? Možda treba progovoriti, kao dijete, kad doziva meleke u tami? Koje su najnevinije riječi što ih se usude izgovoriti ljudske usne?" (Šehid)

"Nemam ni imena ni prezimena. Moje ime još igra na granici svjetla i tame. Kada me neko pozove imenom, spustit ću svoju glavu. I bit ću spašen - tamo gdje se spašava sve." (Šehid)

Svakako bi vrijedilo uložiti truda, pronaći i pročitati roman "Šehid", zbirku priča "Male priče od životne važnosti", zbirku pjesama "Sehara" ili bilo koji drugi roman, zbirku priča ili pjesama, koji vam/nam dopadne ruku.

Nisu ruke baš uvijek tako pune.