Maloljetnici ubijani u genocidu u Srebrenici: Ahmo Hasanović imao je 17 godina kad je zarobljen i strijeljan

Na spomen zidu u kompleksu Memorijalnog centra Potočari nalaze se imena 580 osoba koji su u trenutku kada su ubijeni imali manje od 18 godina. Više od 430 maloljetnika već je ukopano u Potočarima. Jedan od njih je i Ahmo Hasanović koji je ubijen sa 17 godina. Pronađen je u masovnoj grobnici Snagovo, identificiran je 11. decembra 2008. godine u Tuzli, a ukopan 11. jula 2009. godine u šehidskom mezarju Memorijalnog centra u Potočarima.

- Moj najmlađi brat Ahmo je zarobljen i, koliko sam uspio doznati, najvjerovatnije je ubijen u hangaru u Kravici zajedno sa preko 1300 Bošnjaka. Kakav je bio? Ja nikada nisam i neću zaboraviti njegov lik od 12. jula 1995. godine. Bilo je to par sati prije zasjede na Kameničkom brdu. Njegovo dječačko lice je bilo preplašeno i isprepadano neprekidnim granatiranjem kolone. Išao je sa mnom cijelo vrijeme od Srebrenice do tog mjesta na Kameničkom brdu. Ta slika mi je ostala urezana u pamćenje – kaže na početku razgovora za info Alvir Hasanović, brat ubijenog Ahme.

Alvir često razmišlja o tim danima i analizira situaciju i neizbježno pitanje da li je moglo drugačije ili ne. To čovjeka, kaže, može dovesti u, zaista tešku situaciju. Ali stalno mi je na umu hadis našeg Poslanika, s.a.v.s.: Ono što te je snašlo, nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo nije te moglo snaći“. I to ga smiruje.

- Moga brata smo svi od milja zvali Akan, a majka ga je zvala Ahmedin, nekako joj je to bolje zvučalo i izgledao od Ahmo. Ona ga je isključivo tako zvala. Skoro da ga niko nije zvao Ahmo. Moja starija kćerka Ahmedina je dobila ime po njemu, kao i moj bratić Ahmedin – govori Alvir.

Volio čitati

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu Ahmo je završavao osnovnu školu. Kada su se stekli uslovi u slobodnoj Srebrenici upisao je Srednju ekektrotehničku školu.

- Dugo sam imao nadu da je možda živ negdje, da će doći, ta nemoć da se nešto učini izjedala me je dugo, čovjek osjeća neku prazninu u sebi. Prolaze razne misli kroz glavu o tome šta se dogodilo i kako – kaže Alvir.

Prije agresije, tokom djetinjstva zajedno bi se igrali svih aktuelnih igara u to vrijeme, ljeta bi provodili na Drini. Bio je dobar u ronjenju i mogao je izvaditi kamen sa najvećih dubina u Drini. Rahmetli Ahmo je bio posebno dobar u tome. Išao je u školu tačno četiri godine iza Alvira, tako da ih je učio isti učitelj.

- Nema dana da ga se ne sjetim onako lijepog, visokog, nasmijanog. Već je bio izrastao u visoka mladića, a da to u toku tri ratne godine nisam ni primjetio. Naprosto se na brzinu i neprimjetno odraslo. Ratne dane u Srebrenici provodio je čitajući knjige do kojih je došao u obližnjoj biblioteci. Volio je da čita i da se druži sa društvom. Imao je svoje drugove i prijatelje koje je stekao boravkom u Srebrenici. Ja sam ga tih ratnih godina doživljavao kao svog mlađeg brata, još uvijek malog, ali nije bilo tako. Rat i agresija su učinili da on postane svjestan svega šta se dešavalo oko nas – ističe Alvir.

O razmjeri zločina koji je počinjen nad Bošnjacima Podrinja dovoljno govori činjenica da je brutalno ubijeno stotine maoljetnika. Kako to i naglašava Alvir, to najbolje pokazuje stvarnu namjeru velikosrpskih ekstremista.

- Moj brat je još uvijek bio maloljetan i apsolutno nije imao nikakve veze niti sa ratom niti vojskom. A to ove zlikovačke ubice nije bilo briga. Moj brat nije jedini maloljetnik koji je zarobljen pa ubijen, mnogo podrinjskih Bošnjaka i puno mlađih od njega je ubijano iz samo jednog genocidnog razloga. Zato što su se zvali drugačije i Bogu se molili na drugačiji način od zlikovaca koji su ih nemilosrdno i svirepo ubijali. Jasno je da je genocidna namjera postojala, a ona se sprovodila tako što su zlikovci nastojali ubiti sve muškarce do kojih se dođe. Uostalom, to je presudilo i nekoliko međunarodnih i domaćih sudova – govori Alvir.

Mine, trovanje vode...

Na putu da dođu do Tuzle sa Alvirom je, pored maloljetnog Ahme bio i brat Samir koji je tada imao 19 godina.

- Sva trojica smo se rastavili nakon zasjede na Kameničkom brdu na mjestu na kojem je oborena ta famozna bukva prije same zasjede. Idući prema Tuzli suočavali smo se sa različitim strahotama, od postavljenih mina do postavljenih zasjeda koje su razbile kolonu tako da je postala lahak plijen zlikovcima koji su zarobljavali i redom strijeljali. Bilo je tu masovnog granatiranja kolone, zatim trovanje izvora vode koja je po onim vrelim julskim danima bila prijeko potrebna do bacanja bojnih otrova, što je unosilo dodatnu paniku među narod – prisjeća se Alvir.

 Nakon toga, mnogi su se odlučivali na predaju, jer su bili preplašeni, dezorijentirani i faktički izgubljeni na terenu koji nisu poznavali. Pogotovo kada se uzme u obzir da je čelo kolone već otišlo daleko naprijed.

- Ja sam, nakon prekida kolone i rastavljanja sa braćom pokušavao preći preko rijeke Jadar i putne komunikacije Zvornik-Sarajevo, što mi je tek 16. jula, sa manjom grupom i uspjelo. Međutim, 22. jula sam usljed iscrpljenosti, gladi i umora zarobljen na drugom prelazu preko putne komunikacije Zvornik-Tuzla u rejonu Crnog vrha – govori Alvir koji je tada ima 21 godinu.

On ističe da iskreno sjećanje i čuvanje uspomena na naše, u genocidu i agresiji ubijene, imaju samo njihovi najbliži srodnici. Nažalost, mi kao narod, napominje, nemamo baš dovoljno razvijenu svijest sjećanja i nezaboravljanja onoga kroz šta smo kao narod i država prošli. Dobre stvari na tom polju rade u Memorijalnom centru u Potočarima gdje jedan mladi tim radi na tome da svjedočenja preživjelih ostanu trajno zapisana.

- Uvjeren sam da su nam sjećanje i nezaborav potrebni kako nam se genocid i ovakvi obimi ratnih zločina ne bi opet ponovili. Na tom putu i tom polju sam jako zainteresiran dati svoj maksimalni doprinos kako nikada ne bi zaboravili kroz šta smo prošli od 1992. do 1995. Ko je nad nama počinio ratne zločine, ko nas je ubijao, ko je činio zločine nad nama, silovao, opljačkao, protjerao... moramo znati ko je nad nama počinio genocid. Mi to moramo znati i ne smijemo nikada zaboraviti, jer zaborav se plaća novim genocidom – kaže na kraju Alvir Hasanović.

(Alem Dedić/Preporod.info)