Iz hutbe Zehrudin-ef. Hadžića: Pojedinci prolaze, Zajednica ako Bog da ostaje

Zehrudin-ef. Hadžić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Jajce danas je održao hutbu naslovljenu "Tvoja Zajednica" u kojoj je tretirano pitanje institucionalnog društvenog djelovanja, te ukazano da važnost vjernikovog stavljanja na raspolaganje Zajednici.

U nastavku donosimo poruke održane hutbe: 

Islamska zajednica pripada narodu kojeg je Allah opisao u suri Ali imran u 110. ajetu:

“Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha!”

Zapravo, osnovni principi Islamske zajednice su pozivanje na dobro, a odvraćanje od zla, vjerom u Allaha, dž.š.

Islamska zajednica je Zajednica svih njenih pripadnika i članova, muslimana i muslimanki koji žive u Bosni i Hercegovini i van njenih granica u drugim državama u svijetu. Da bi ispunila svoju misiju Islamska zajednica je institucionalno organizovana. Zajednica koja ima svoju hijerarhiju.

Ima svoje organizacione jedinice, svoja muftijstva, svoje medžlise, svoje džemate i svoje džematlije. Ima svoja zakonodavna i izvršna tjela, svoje džematske odbore, svoj Sabor i svoje skupštine.

Kao takva nije svačija, ali nije ni ničija. Nije samo moja ili samo tvoja, nego je i moja i tvoja, i svih onih koji joj pripadaju kroz vjerski identitet, vjekovima. Ima svoju historiju postojanja, ima svoj Ustav, ima svoje ljude. Islamska zajednica je krovna institucija muslimana i muslimanki.

Zajednica dobrih ljudi, pobožnih džematlija i iskrenih vakifa. Zajednica je i drugih ljudi, njenih pripadnika, i onih koji nisu “džamijski ljudi”, koji nisu praktični vjernici a koji su u Zajednici i uz Zajednicu kada god ih zatreba. Zajednica koja ima svoje duhovno i materijalno nasljeđe.

Zajednica koju uvažavaju drugi i koja druge uvažava. Zajednica koju uvažava i Istok i Zapad. Zajednica srednjeg i umjerenog puta. Zajednica svoga naroda, zajednica svakog čovjeka. Nema potrebe da je neko posebno svojata i prisvaja jer svima pripada. To je tvoja jedina i ne podjeljena Zajednica. Zajednica koja brine i koja nas, kada drugi razjedinjuju, jedina okuplja. Zajednica koja nikada ne ostavlja, niti napušta.

Zajednica koja daje, organizuje, održava, razvija, čuva i štiti, Zajednica koja trpi i oprašta. Neki je zloupotrijebe, a mnogima je sveta. Neki žive za nju, a neki žive isključivo od nje. Neki je napuste kada zadovolje svoje ciljeve, a mnogi je ne zaborave ni uz sve svoje probleme. Neki bi da joj sadaku udjeljuju i da je ponize, a ona ih hrani i sabire. Neki bi da je od države odvoje, a na njoj država često opstane.

Iznutra je izjedaju, izvana cijepaju. Pojedinci bi dušu da joj izvade i da je podjele, međutim, zaborave Ko je garant trajnosti njezine.

Postoje i oni koji je koriste a ne vole, međutim, Zajednica ima svoje ljude, svoje imame i svoje džematlije. Pojedinci i institucije budu u Zajednici i uz Zajednicu, i dolaze i odlaze, nekada je se odriču, nekada svojataju za sebe, a Zajednica do Sudnjega dana oprašta, poziva i okuplja, i kao takva do Sudnjeg dana, ako Bog da, ostaje. 

Krajem ove godine, ako Bog da, biramo Ljude zajednice: džematske odbore, članove Skupština i Izvršnog odbora. Trebamo najpoštenije, najčestitije i najradinije. Kada bi mi znali koja je vrijednost rada kroz Zajednicu, institucionalno, isto bi postupali. Kada bi muslimani uistinu znali koja je vrijednost rada u Zajednici, direktno, putem odbora i tijela Islamske zajednice puno više bi bilo interesovanja i kandidata.

Osim što Zajednica i članovi Zajednice imaju korist na Ovome svijetu od vašega rada a vi nagradu na Onome svijetu, također, posebna satisfakcija je da Allah, dž.š., onoga ko hizmeti zajednici štiti od iskušenja i belaja Ovoga svijeta.    

Želimo da naša Islamska zajednica bude jaka i uistinu krovna institucija muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Ako je porodica osnovna ćelija društva, džemat je osnovna ćelija Islamske zajednice. Bez porodice nema društva, bez džemata nema Islamske zajednice. Od individualnog djelovanja pojedinca-džematlije u džematu zavisi institucionalno djelovanje Islamske zajednice kroz Sabor i Rijaset.

Džemat-džematski odbor je matica a istinski džematlija je poput pčele: "Uzima samo ono što je korisno, radi samo ono što je korisno, daje drugima samo ono što je korisno, i pri tome ne nanosi štetu nikome, a rezultat je uspjeh i lijek za zajednicu".

U jednom hadisu Muhamed, a.s., kaže: "Kada bi ljudi uistinu znali koja je vrijednost učenja ezana i biti u prvom saffu, nikako se ne bi mogli dogovoriti ko če učiti ezan i biti u prvom saffu, osim bacanjem kocke"-pa kome se posreći. Slično je i sa radom u Islamskoj zajednici.

Muslimani-članovi Islamske zajednice bi trebali da se takmiče i "guraju" ko će biti kandidovan i izabran u organe i tijela Islamske zajednice, pa čak, da sebi dam za pravo da kažem; sa više borbenosti i energije nego za opće izbore.   

Čovjek ima slobodu izbora i potrebu “vezivanja” za nešto jer i sama riječ religija dolazi od latinske riječi religare što znači “vezati”. Na prvu se čini kontradiktorno jer suprotno vezivanju je sloboda. Ali vezivanje za vjeru nas oslobađa od svih drugih vezivanja, i sva druga vezivanja su relativna dok je vjersko vezivanje veza sa nečim što transcendentira. Islamska zajednica predstavlja institucionalni oblik djelovanja njenih članova-muslimana koji zajedno čine džemat. Namaz u džematu ima 27 puta veću vrijednost nego namaz mimo džemata-pojedinačno.

Slično je i sa radom u Zajednici. Molim Allaha, dž.š., da shvatimo vrijednost zajedničkog i institucionalnog rada, u ime Njega a za korist zajednice.

Sjetimo se trojice ljudi koji su putovali i bili prinuđeni da se sakriju u pećinu zbog kiše a kasnije im je ulaz zatvorila velika stijena. Bili su bez rješenja koje mogu uraditi kao ljudi osim da mole Allah da ih On svojom direktnom inetrvencijom spasi. Ponekad se nađemo u situaciji u kojoj nam je potrebna direktna intervencija dragoga Boga koju mi često smatramo i nazivamo čudom.

Svaki od njih je spomenuo jedno svoje ‘najbolje’ dobro djelo i zamolio Allaha da ga zbog tog dobrog djela spasi. Prvi je spomenuo dobročinstvo prema roditeljima, drugi njegovo sustezanje od bluda, a treći njegov dobar odnos prema radniku. I Bog dragi im je zbog dobrih djela pomogao.

Kada se nađemo u životnim iskušenjima, pojedinačno ili kao zajednica, molimo Allaha spominjući kao ‘zalog dove’ naše urađeno dobro djela ili neuređeno loše djelo. Ako je dragi Bog njima primio dovu, zašto ne bi i nama!? Budimo dobri prema roditeljima, izbjegavajmo razvrat i budimo pravedni prema svojim podređenim.

Suza radosnica mazluma i osmijeh siročeta otvaraju vrata Milosti Gospodara! Naša domovina je puna onih kojima se čini nepravda i puna je jetima-siročadi, obradujmo ih našim postupcima, pa da se Allah smiluje svima nama.

(Preporod.info)