Hutba muftije Abdibegovića: Dijaspora naša

Manifestacija „Zavičaj dijaspori, dijaspora zavičaju“ otvorena je danas hutbom u Ferhat-pašinoj džamiji u Banjoj Luci, a koju je kazivao muftija banjalučki Nusret-ef. Abdibegović.

U hutbi je naglašeno kako se iz života Božijeg Poslanika, kao i iz bogate životne povijesti plemenitih i postojanih predaka, uči da vjera u Boga i ljubav prema zavičaju nikad ne prestaju.

- S vjerom u Boga i ljubavi prema zavičaju se rađamo, živimo i s time umiremo. To je sveta, iskonska i urođena ljubav koja istinski oplemenjuje i čini sretnim svakog pojedinca - poručio je, između ostalog, u hutbi muftija banjalučki Nusret-ef. Abdibegović.

Hutbu muftije Abdibegovića prenosimo u cijelosti:

„Pogledom u dijasporu našu se gleda u daljinu, koja je tako blizu. Iz daljine se jasnije vidi praznina blizine tu oko nas i među nama.

Pusti su sokaci i ulice naše, koji prazni zjape i za korakom, jednako, vape, čeznu i žale. Napuštena zdanja s ljubavlju sazdana, i isprazna naselja, do juče useljena, danas, tužno i jezivo dišu i uzdišu.

Neosvijetljene kuće, zatamnila ih pustoš, se uklapaju u zarasle bašče, avlije i vrtove, sve nabujalo, oronulo i na izmaku snage.

Kapije i kanata, lice doma, kao nijemi svjedoci u odsustvu pokreta, života i životne radosti, prkose vremenu, suncu i vjetru.

Nema glasa jer nema stasa, nema pogleda jer nema ugleda, tišinom sve odzvanja. Da nema cvrkuta ptica i kiše koja odzvanja olukom, ko bi parao nametnutu tišinu.

Svaku umnu i pametnu osobu, na ovom svijetu, treba da raduje činjenica i saznanje da čovjek nikada nije i neće biti napušten, ostavljen i sam. S njime je prisutan njegov Gospodar koji svime upravlja, koji sve ravna, određuje, sve čuje, sve vidi i sve zna.

U onome što nam se događalo i ovome što nam se događa, krije se velika mudrost Milostivog. Treba je prepoznati kao čuvanje i zaštitu Njegove vjere, te mogućnost širenja i proširenja domovine ljudi. Allahova zemlja je sva, domovina naša, zato On kaže: “Zar Allahova zemlja nije prostrana...“(Nisa, 97.)

Pojedinci su je povijesno iz svoje oholosti, pohlepe, sebičnosti i sile ogradili, pregradili, ograničili, prisvojili sebi, pa to stanje odražava sliku ljudske svijesti u besvijesti borbe za parče zemlje.

Vjera nas uči da u značajnom broju slučajeva ljudi žele jedno, a Allah hoće drugo, i bude ono što Allah hoće, jer Allah određuje što je bilo i što biva, sve je uslovljeno Njegovim „Budi“. Uzvišeni veli: “On je stvoritelj nebesa i zemlje, kada nešto odluči, zato samo rekne „Budi“ i ono bude.“ (Bekara, 117.)

Kur'anska maksima je jasna: „Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono je zlo za vas. Allah zna, a vi ne znate.“ (Bekara, 216.)

Spomenuti ajet ne ostavlja nikakve dileme i nedoumice u spoznajnim vrijednostima. Spoljašnjost ili vanjština nas uvijek iznova odvede u pogrešnom smjeru, zato iz neznanja odbijamo nešto što nam je dobro, a iz većeg neznanja težimo onome što nam je zlo. Sve ukazuje na ljudsku ograničenost i neprosvijetljenost čovjekovog uma. Važno je spoznati mudrost i po njoj se ravnati. Odlazak prvih muslimana u Abesiniju je afirmacija pravde, pravednog društva i pravednog vladara bez obzira što nije bio musliman.

Biti i živjeti u naprednoj zemlji znači živjeti u pravno uređenom društvu, imati pravo na rad ili socijalnu zaštitu, mogućnost korištenja savremenog zdravstva, penzionog fonda, uređenog školstva, poreskog sistema, transparentno trošenje budžetskih sredstava, podsticajnom programu nataliteta i priraštaja, te posebne programe za stare i iznemogle osobe.

To znači živjeti u čistim i urednim gradovima, koristiti savremene putne komunikacije i prevozna sredstva. Uređeno društvo i organizovan sistem suuvijek u službi čovjeka i građanina. Zbog toga je lijepo i sigurno živjeti u njemu.

Životopis poslanika Muhammeda, a.s., potvrđuje da se on po pitanju zavičaja i rodne grude kretao između fizičko-egzistencijalnog i moralno-emotivnog diskursa. Nikada nije prestao voljeti rodnu Mekku i Ka'bu u njoj.

U Kur'anu se navodi: “Vidimo Mi kako sa žudnjom okrećeš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okreneš prema strani koju ti želiš...“ (Bekara, 144.)

Žaleći za Mekkom on se životno organizirao u Medini. Medina je za njega, kao civilizacija, novi koncept života, predstavljala budućnost, istinu, pravdu, slobodu i život, a Mekka sjećanje, nadanje, čežnju i ljubav.

Zato se on kao pobjednik vratio u Mekku i oprostio onima koji su ga iz nje prognali i protjerali. Kao potvrda tog događaja objavljenaje sura: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu i vidiš ljude da u skupinama prihvataju Allahovu vjeru, ti veličaj Gospodara svoga, hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti. On uvijek pokajanje prima.“ (Nasr 1-3.)

Iz života Božijeg Poslanika, kao i iz bogate životne povijesti naših plemenitih i postojanih predaka, učimo da vjera u Boga i ljubav prema zavičaju nikad ne prestaju. S time se rađamo, živimo i s time umiremo. To je sveta, iskonska i urođena ljubav koja istinski oplemenjuje i čini sretnim svakog pojedinca.

Molim Allaha, dž.š., da olakša halove onima koji su u dijaspori i nama koji smo u zavičaju. Da nas ujedini i pomogne u očuvanju Njegove vjere, mira i slobode u svijetu i domovini Bosni i Hercegovini. Amin!“, poručio je u hutbi muftija banjalučki Nusret-ef. Abdibegović.

(Preporod.info)