Hilmo Bučuk na 27. godišnjicu od ubistva kćerke Lejle na Kapiji: Muk i tišina na mezaru govore sve

Lejla Bučuk imala je 17 godina kada je ubijena na Tuzlanskoj kapiji. Tog kobnog dana, 25.maja 1995. godine ubijena je 71 osoba, prosječne starosti 23 godine.

Hilmo Bučuk, Lejlin otac, na tužnu 27 godišnjicu obišao je Lejlin mezar. U razgovoru za Preporod.info kazao je da bol za djetetom ne liječe godine. Samo je teže.

- Na Lejlin mezar idem svake sedmice jednom. Poslije Fatihe i dova s mojom Lejlom razgovaram, kažem joj da sam uz nju, da smo njena majka i ja s njom. Jučer sam bio na mezaru, danas... Nikada mi nije bilo teže kao danas, na mezaru je bila sa mnom troipogodišnja unuka. Otplakao sam, a inače ne plačem jer sam pod sedativima. Osjećaj je bio strašan. Moja Lejla je ubijena kada je imala 17 godina, danas bi imala 44 godine, imala bi svoju porodicu, sada bi možda ja imao i praunuče. Bol ubija - kaže Bučuk.

Porodicama koji su bez svojih najmilijih ostali, kaže, dani su isti, puni suza, boli za najmilijima.

- Obilazak mezara svaki put je bolan, kida dušu. Roditelji ubijene mladosti se ne pozdravljaju kada se sretnu na groblju, samo klimnemo glavom jedni drugima. Muk i tišina su ti koji sve govore kako nam je - navodi Bučuk.

Prisjetio se za naš portal i kobnog 25. maja 1995.godine, kada je svoju Lejlu posljednji put vidio.

- Taj 25. maj bio je jedan od sunčanih dana poslije obilnih kiša. Moja kćerka Lejla me molila da izađe na sladoled sa drugaricom. Nisam dozvoljavao, rekao sam ne. Na vrata je došla njena najbolja školska drugarica Sanja, koja je bila Hrvatica, pa sam je pustio da ide. Poljubila je mene i majku i otišla je. Nikad se više nije vratila. Našli smo je na patologiji. Ujutro u 3.00 sati, nakon tri pokušaja, jer prva dva puta moj mozak nije htio prihvatiti da je ubijena, pronašao sam je među leševima. Vratio sam se kući utučen, sve je briznulo u plač - prisjeća se Bučuk.

Uprkos bolu, tuzi, za Preporod.info otvorio je dušu i ispričao najtužniji momenat u životu, kada je na patologiji identificirao kćerkino beživotno tijelo.

- Te noći na patologiji vidio sam užasne slike. Čaršaf sa svakog ubijenog tijela sam podizao sa svakog leša tražeći svoju Lejlu. Vrlo često sjetim se tih momenata, tog užasa. Posebno mi na um dođe kada sam, nakon tri puta što sam otišao, pronaći kćerku. Prije nego što sam našao nju ispod čaršafa otkrio sam lice njene drugarice Sanje. Kada sam je vidio tada je kroz mene prošla najjača struja koja može da prođe kroz insana. Od šoka sam se ukočio, stao. Doktor mi je prišao i rekao: „Hilmo nastavi dalje“. Nekako sam nastavio. Odmah do Sanje bila je moja Lejla. Otkrio sam je, bila je sva u nekim gelerima, nekoj prašini od pijeska, asfalta.. Samo sam je pomilovao, zaplakao i rekao: „Majko moja mila“ - priča Hilmo Bučuk.

Boli ga što oni koji su počinili ovaj strašni zločin nisu za to odgovarali. Ogorčen je na pravosudni sistem Bosne i Hercegovine. Za monstruozan zločin odgovarao je samo general Vojske RS Novak Đukić, koji je pravomoćno osuđen prvo na 25 godina, a potom i 20 godina zatvora. Kaznu nikad nije odslužio i već godinama slobodno živi u Beogradu.

(A.N./Preporod.info)