Povodom 30 godina od spaljivanja Orijentalnog instituta: Gdje su priče o nama za vrijeme koje dolazi?

Zgrada Orijentalnog instituta u Sarajevu izgorjela je na današnji dan, 17. maja prije 30 godina, a u njoj blago koje je svjedočilo o bogatoj historiji ovog podneblja. Oko 350.000, kako je to istakao Adnan Kadrić, direktor Instituta, vrlo vrijednih dokumenata za historiju, ne samo Bosne, već i Balkana i jugoistočne Evrope. Za ovaj kulturocid niko nikad nije odgovarao. Upravo je to problematizirala dr. sc. Amina Šiljak Jesenković, viši naučni saradnik iz oblasti Turski jezik i književnost Orijentalnog instituta.

- U ovih trideset godina niko nije odgovorio na moja pitanja: šta je mislio i šta je htio, i ko je imenom i prezimenom bio Neron našeg Instituta. U ovih trideset godina niko nije odgovarao za Opsadu Sarajeva, za urbicid, za kulturocid. U ovih trideset godina sam zaboravila da li je ko od onih koji se pitaju tražio sankcioniranje kulturocida - kazala je Šiljak Jesenković na sinoć otvorenoj manifestaciji „Orijentalni institut u Sarajevu: Memento spaljenim izvorima 16. -17. 5. 1992.“.

I danas pale Institut

Tokom rata novinar i publicista Mehmed Pargan je nekoliko puta ulazio u Sarajevo. Smatra da je upravo u našem glavnom gradu vođena presudna bitka za Bosnu, a u širem smislu za Evropu multikulturalizma i slobode. 

- Koliko god da smo imali poraza, a paljenje Instituta i Vijećnice bio je naš poraz, poraz civlizacije, mi smo uspjeli pobijediti barbare. Paljenje ovih ustanova, s ciljem da se ubije kultura jednog malog naroda, jedno je od najstravičnijih zala modernog barbarizma. Ta zla su počinjena širom Bosne - dovoljno je kazati da je sistematski srušeno više od 600 džamija, odnosno da na teritoriji kojom su vladali Hrvatsko vijeće obrane i Vojska Republike srpske, nije ostao nijedan minaret. Zlo je sistem. Ono je mehanizam kojim se pokušala uništiti naša kultura, naš identitet, naš povijesni kontinuitet - kaže za Preporod.info Pargan.

On smatra da se Institut i Vijećnica pale i danas. Oni i danas čine sve da negiraju naše postojanje, naš identitet, naš jezik, vjeru, kulturu... 

- To nisu pojedinačni slučajevi, to je, dakle, ponovit ću, zločinački sistem, koji nismo i ne možemo pobijediti. To zlo je stalno, ono ima svoje izvore, pa možemo kazati da su ti izvori u samoj srži država, odnosno u odnosu nekih naroda prema Bosni. Mi možemo, trideset godina poslije, dokumentovano, sa sudskim i drugim dokazima, govoriti o kolektivnom nacionalističkom ludilu, koje je udarilo na Bosnu i ne popušta je - govori Pargan.

U svojoj knjizi „Grad u cvatu magnolije“ Pargan piše kako je mnogo gora, od paljenja Vijećnice, činjenica da mi nismo naučili lekcije. Da danas Sarajevom i drugim gradovima Bosne i Hercegovine slobodno hodaju zločinci, da hodaju oni koji su nas ubijali, koji su rušili džamije i palili biblioteke, klali ljude...

- A mi se bavimo trivijalnim stvarima. Meni današnje stanje bošnjačke svijesti i pragmatike, liči na situaciju da polazimo na četničko klanje i mi se brinemo da li ćemo imati popeglanu košulju. Toliko je zadnjih sedmica potrošeno energije na socijalnim mrežama, da smo mogli istražiti sve smrti u Sarajevu i pored toga, podnijeti desetine krivičnih prijava. Ali, nama suština nije važna - mi danas peglamo košulju i pazimo da na njoj ne bude mrlja, prije nego sva bude u krvi - jasan je Pargan.

Peglanje košulje

Pored Orijentalnog instituta i Vijećnice paljene se i druge biblioteke i kulturno dobro širom Bosne i Hercegovine. Zločinci su imali cilj, ističe Pargan, potpuno jasan. 

- U mojoj kući u Zvorniku, u kojoj sam imao porodičnu biblioteku, privremeni domaćini Srbi su zapalili sve knjige osim Kur'ana, Buharijine zbirke hadisa i još nekoliko islamskih knjiga. Dakle, sve drugo je zapaljeno. Godinama pokušavam da otključam taj rebus. Bio mi je jasan u Vrbanjcima, kada su vlasti manjeg entiteta zabranile Bošnjacima da uče bosanski jezik u školama, a dopustili su da to činimo u džamijskim prostorijama. Bosna bez Bošnjaka, kao političkog naroda, ne može opstati - kaže Pargan.

Nama će dopustiti da, govori on, poput Palestinaca, imamo (ograničen) pristup vjeri i vjerskim objektima, ali da se klonimo politike, odlučivanja i upravljanja. Isključivo kao vjerska grupa, mi se možemo lahko priključiti bilo kojoj grupi muslimana, ali kao politički narod, mi imamo jasno definisan kulturološki, vjerski, pravni i sigurnosni okvir u kojem živimo i postojimo i koji smo spremni braniti. 

- Ubijanje biblioteka, ubijanje džamija, ubijanje civila... bio je pokušaj da nas potpuno unište. To je bio de facto Genocid. Kada to nisu uspjeli, radije će dopustiti da budemo vjerska grupa – evo, dopustili su nam da obnovimo džamije, ali u škole ne možemo. Ako budemo išli u škole u Livnu, Širokom Brijegu, Derventi ili Zvorniku, onda će te džamije biti pune. Onda ćemo biti faktor. A sve dok smo daleko od škola, sa nama će lako - posvećeni smo samo sebi i svojoj vjeri, a uskraćeni smo za mehanizme borbe za svoju državu, Islamsku zajednicu, kulturu, identitet - stava je Pargan.

O zločincima sve znamo - oni su pokazali svoje metode, ciljeve i snagu. Šta je s nama, pita se Pargan. Provjerite koliko imamo dokumentarnih filmova o paljenju Instituta i Vijećnice, koliko napisanih knjiga. Baščaršijske noći su važne, kao i mnoge druge manifestacije, govori Pargan, ali gdje su nam knjige i filmovi - gdje su nam priče o nama za vrijeme koje dolazi. 

- Ljudi koji vode opštine, gradove, kantone, državu - oni misle da su tu Bogom dani. Ljudi su na pozicijama da bi nešto učinili. A u našem narodu, nažalost, danas se sve svodi na mahalanje, svađe na socijalnim mrežama. Od vrha države pa do radnika i seljaka. Tu završava naš aktivizam. Ljudi na pozicijama u vlasti, vlasnici velikih biznisa, oni ne bi bili tu da nema nas. Oni imaju obavezu da pokreću, da podržavaju i finansiraju projekte kolektivnog pamćenja. Projekte saznavanja. Mi, ustvari ništa o sebi ne znamo, jer to ne želimo. Mi ne znamo koliko nas je ubijeno. Trideset godina poslije rata mi nagađamo da li je 200.00 ili 70.000 ubijenih. Mi samo peglamo svoju košulju. Nama ovakvima, prijete velike opasnosti, mnogo veće od plamena Instituta i Vijećnice - kaže na kraju razgovora Pargan.

(Alem Dedić/Preporod.info)