Sehurski program RTV BIR: Istraživanja za bolji život
„Istraživanja za bolji život“ tema je dvadeset i sedmog izdanja sehurskog programa „Zapostimo zajedno“, koji uređuje i vodi Zehra Alispahić, a o temi su govorili Hasan Hasanović, Azir Osmanović i Mahir Omerović, istraživači aktivni u radu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.
O traumatičnom iskustvu koje je preživio prije i tokom genocida govorio je Hasanović.
- Ostala su traumatična sjećanja. Čovjek se sjeća svakog detalja. Najradije se sjećamo djetinjstva, onog sretnog perioda. Ne želimo da se sjećamo teškog perioda. Tako je i s ljudimo koje mi snimamo za usmenu historiju, čija svjedočenja želimo da sačuvamo. I moj slučaj je takav. Taj period od `92. pa do proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom, nije bio lagan. Dosta je bilo situacija gdje je moj život bio pod rizikom. Tri mjeseca sam živio u šumi, u kolibama, svom rodnom selu, koje je spaljeno na početku rata. Željeli smo da sačuvamo živote. Kasnije kada sam bio primoran da se vratim u Srebrenicu, svaki korak tamo je bio težak, svaki izlazak iz zgrade je bio životno opasan. Najveća trauma, prije genocida, jeste 12. 04. 1993. kada se desio masakr na igralištu. Bio sam jedan od rijetkih koji je preživio. Mislio sam da je to kraj, a bio je tek početak stradanja. Od proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom mislili smo da će biti lakše, i bilo je lakše, ali nismo ni sanjali da je to tek uvretira pred ono najgore - kazao je Hasanović.
Omerović je istakao da je odziv mlađe populacije zadovoljavajući.
- Mislim da je naša generacije itekako svjesna važnosti memorijalizacije sjećanja, to prvenstveno vidim kroz naš tim kolega koje su zaposlene u Memorijalnom centru. Mogu slobodno reći da i ljude koje smo intervjuisali, koji pripadaju mlađoj generaciji su svjesni toga i pridaju veliki značaj. Mislim da trebamo konstantno podizati svijest o tome da svi koji su preživjeli daju svoj doprinos i daju svoje sjećanje. Mi prvi put imamo institucionalno riješeno pitanja našeg kolektivnog sjećanja. Pitanje Memorijalnog centra je pitanje svih nas. Svi bismo trebali dati doprinos na svoj način. Važno je da dođemo do svakog iskustva pojedinačno - poručio je Omerović.
Važnost pisane riječi i njeno promoviranje Osmanović je istakao kao važan element kroz nastavak života.
- Moja porodica, kao i mnoge porodice, doživjeli su ogromne ljudske gubitke. Kada sam objavio knjigu, gdje god sam bio i gdje god sam govorio o tome ljudi s posebnim emocijama bi to ispratili. Moja obaveza je bila da to zabilježim, da sačuvam od zaborava sve one koji su nedužno stradali. Svi smo imali mnogo izazova kroz period od same agersije na našu domovinu, pa i poslije rata. Moj brat od jedanaest godina se poslije genocida ubio, a otac mi je bolovao od PTSP-a. Posljedice s kojima se mi borimo nakon genocida, nažalost, nisu institucionalno riješene - rekao je Osmanović.
(Dželila Kukan/ Preporod.info)
