Hutba na Igmanu: Nesib-ef. Hadžić o berićetnoj nafaki iz svoje zemlje i na svojoj zemlji

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pokrenuo je projekat organiziranih hutbi u džamiji na Igmanu, odakle poruke upućuju hatibi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Pokrovitelj projekta je Rijaset – Odjel za hatabet, vaz i iršad, a provodi ga Uprava za vjerske poslove u saradnji sa Muftijstvom sarajevskim i Uredom Vojnog muftije.

Projekat se realizira pod nazivom “Poruke iz Igmanske džamij - od Dana nezavisnosti do Dana državnosti domovine, Bosne i Hercegovine”, a hutbu u okviru ovog projekta u petak 18. marta održao je predsjednik Udruženja ilmijje i glavni imam Oružanih snaga Bosne i Hercegovine  Nesib-ef. Hadžić.

Hutbu o temi “Berićetna nafaka iz svoje zemlje i na svojoj zemlji” prenosimo u cijelosti:

"Draga i poštovana braćo. Zima prolazi. 21. marta u ponedjeljak nastupa proljeće. Vrijeme koje živimo je burno, nepredvidivo i nesigurno. Klimatske promjene kojima smo, isto tako svjedoci, uveliko su se odrazile i na naše područje. U ovom trenutnom kao i u svakom drugom stanju, jedini siguran oslonac je Uzvišeni Allah. U ovakvom neizvjesnom stanju najvažnije je se vratiti izvoru i slijediti Uputu i svoje postupke uskladiti sa porukom Uzvišenog Allaha.

Allah Milostivi u suri Hud u dijelu 61. ajeta kaže: „On Vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj.“, a u drugom ajetu u kaže: “Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali. A kako vi malo zahvaljujete!“ (Al-A'raf, 10)

Vrijeme na zemlji, i samo na zemlji, podijeljeno je na sekunde, minute, sate, sedmice, mjesece, doba i godine. Milostivom Allahu hvala, nama je za stanište izabrao najljepše dijelove ove zemlje i učinio je našom Domovinom. Na malo mjesta na zemaljskoj kugli se tako lijepo mogu osjetiti promjene godišnjih doba, kao što mi imamo tu blagodat. Uzvišeni Allah je nas počastio pa imamo i ljeto i jesen i zimu a i proljeće. Neki to nemaju. Mnogi to nemaju. Ova naša Domovina, Bosna i Hercegovina, Bogom data na ovim prostorima je takva da je proljeće drugačije od ljeta i zime, a zima od jeseni i proljeća i tako redom. Allah Uzvišeni nam je dao lijepu zemlju koju trebamo čuvati ali je trebamo i obrađivati. Ona je naš emanet u svakom smislu. Da je volimo, čuvamo, obrađujemo i jačamo.

Allahovom mudrošću nakon zime evo dolazi nam proljeće. Vrijeme kada Uzvišeni Allah vraća život u ono što je, bilo mrtvo, dubokim snom odmaralo, mrznulo i bilo suho.

Priroda, ciklus u prirodi i sve što je u njoj, moramo razumijeti kao dar Milostivog Allaha, i isto tako znati da sve što se dešava sa prirodom pod Njegovom je kontrolom.

“On spušta s neba vodu koju pijete i kojom se natapa rastinje kojim stoku napasate; On čini da vam pomoću nje raste žito, i masline, i palme, i grožđe, i svakovrsni plodovi - to je, zaista, dokaz za ljude koji razmišljaju.” (An-Nahl, 10-11)

Sada kada nam je jasno da je Uzvišeni stvorio sve za nas na zemlji, hoćemo li biti od onih koji blagodati zanemaruju ili oni koji ispravno postupaju i na pravi način koriste blagodati koje su date čovjeku na raspolaganje. Ako samo malo bolje pogledamo u Kur’anu Časnom, vidjet ćemo da Plemeniti Allah često spominje termine koji su vezani za prirodu i rađanje u proljeće.

Tako u Kur’anu, Milostiv Allah spominje masline pet puta, termin koji označava voće spomenut je 16 puta, termin koji se odnosi na drvo spomenut je preko 20 puta, rastinje se spominje na četiri  mjesta, pašnjaci dva puta, spominju se termini poput bilja zatim luka, leće, žetve, berbe, usjeva, žita, grožđa, palmi i drugi slični termini.

Jasno nam je da će sve ovo što smo nabrojali i nismo, sada iz zemlje krenuti. Hoćemo li u ovoj našoj Domovini, koju smo krvlju odbranili i krvlju je vijekovima natapali, ostaviti i prepustiti je nemaru i korovu, pustiti da se vegetacija širi kako hoće i blagodat koju treba kultivisati mi je zanemariti. Hoćemo li ipak, zavrnuti rukave i naše njive obraditi, a bašče lijepim učiniti. Naše muslimanske bašče bi trebale biti najljepše. Zasijane đulbe ružama, bejturanima, kadificom, sljezom, nanom, čuvarkućom i svim onim bosanskim mirisnim cvijećem i ljekovitim biljem kojim su nekada mirisale i zasađene bile naše avlije i bašče. Nisu muslimani u Bosni i Hercegovini u bašče i avlije svoje sadili, borove, jele i čemprese. Muslimani su sadili ono što daje plod, i čovjeku i drugim Božijim stvorenjima.

Je li to nama koji tvrdimo da smo od ilovače, od zemlje stvoreni, teško i mizerno ruke zemljom uprljati. Mi smo zemlja. Zemlja je čista. Ona nam je kao mesdžid data. Od zemlje smo stvoreni i u nju ćemo se vratiti.

Jasno nam je svima da ljudi koji rade na zemlji su čestiti radni ljudi. Nisu oholi i ne hodaju uzdignuto po zemlji u koju će biti spušteni. Rad na zemlja izvuče oholost iz ljudi. Zemljoradnja čovjeka smiri, spaja ga sa njegovom esencijom, jer kada radimo na zemlji, okrenuti smo ka njoj, mi smo na ruku’u, pognuti, a ne oholi i uzdignuti.

Poslanik a.s., je kazao: “Niko od vas nije pojeo ljepšeg i slađeg jela od onog koje je zaradio svojim rukama.” Kako li je sladak lokum koji čovjek sebi proizvede. Ne može biti istog okusa onaj paradajz koji čovjek sebi uzgoji i onaj kojeg kupi, a ne zna ni gdje ni kako je sazrio. Mnogo je ove bosanske zemlje neobrađeno i zapušteno.

Muhammed, a.s. kaže: “Bavite se obrađivanjem zemlje jer je to mubarek posao” U Kešfu-z-zenunu stoji: „Kada bi ljudi znali koliko je Allahu milo da se njegova zemlja obrađuje i oživljava, ne bi na zemaljskoj kugli nikako bilo neobrađene zemlje.” A mnogo je ove bosanske zemlje neobrađeno i zapušteno.

Posebno danas kada se svi okreću prema domaćoj proizvodnji i kada nas upozoravaju da će hrana biti nasušna potreba. Mnogo je, braćo, ove bosanske zemlje neobrađeno i zapušteno.

Ebu Derda'a r.a. dok je sadio orah, na konstatciju jednog prolaznika da je sijed i star i da neće jesti plodove oraha, kazao je: „Ne smeta mi što će ga jesti neko poslije mene, a ja ću imati sevap nagradu za to!”

Draga braćo, u sadnji i obrađivanju nema gubitka, jer Muhammed,  a.s., je kazao: “Nema muslimana koji zasadi voćku, a da mu za sve što se od njenog ploda pojede ne računa sadaka: za ono što od nje ko ukrade je sadaka, za ono što pojede divljač je sadaka,za ono što pojede ptica je sadaka, i neće pojesti niko ništa, a da mu se to ne računa posebna nagrda sadake“.” (Muslim)

Nekada je kod Bošnjaka u Bosni i Hercegovini bio običaj da budući mladoženja pred ženidbu zasadi nekoliko sadnica radi berićeta u braku. Nije li to lijep običaj da mladi bračni parovi nakon vjenčanja zasade voćke o kojima će potomcima pričati i pokazivati ih, te na taj način i njih pozvati na istu praksu.

Šta je čovjek koji na dunjaluku nije ostavio ništa iza sebe. Nije ostavio nikakvo dobro. Nemaju, možda, svi mogućnost da ostave dobru djecu koja će dovu učiti za njih, vakuf za uvakufiti kao trajnu sadaku, ili korisno znanje. Nemaju svi te mogućnosti. Ali svi imamo mogućnosti da obradimo dio zemlje i da pojedemo koji zalogaj onog što smo sami proizveli.

Svi možemo ostaviti odgojenu po neku biljku ili voćku, čije će plodove jesti neki ljudi, ljudi nakon nas i druga Allahova  stvorenja, za vrijem našeg života i nakon naše smrti.

Učimo dovu: “…da nam Uzvišeni Allah podati berićetnu nafaku iz zemlje i na našoj zemlji…”, ali, da bi nam zemlja dala plod, mi ipak treba da uložimo svoj trud.

Molim Uzvišenog Allaha da nam da snage da čuvamo Domovinu, obrađujemo svoju zemlju i da nam podari berićetnu nafaku iz zemlje i na našoj zemlji.”

Nesib ef. Hadžić je nakon džuma-namaza u skladu sa tradicijom proučio i Dovu za domovinu.

(Preporod.info)