Šehidski mevlud 11. juna u džematu Hrvaćani, još se traga za ubijenim

Svakog 11. juna u džematu Hrvaćani kod Kotor Varoša uči se šehiski mevlud pred dušu Bošnjacima, muslimanima, koji su mučki ubijeni na ovim prostorima.

U proboju iz sela Večići prema Travniku Vojska Republike Srpske zarobila je 161 Bošnjaka. Zarobljeni muškaraci su odvedeni u logor Grabovica. Iz te grupe odvojili su djecu i žene pa ih autobusima prevezli na slobodnu teritoriju a muškarce su pobili 3. novembra 1992. godine. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao. Članovi porodice kažu da se ni nakon 29 godina još ne zna na koji način je izvršena egzekucija 161 Bošnjaka. Još nije otkrivena grobnica. Oduzeli su im pravo na život a sad im oduzimaju pravo na grob.

Kada je u proljeće 1992. godine izbio rat u BiH, stanovnici sela Hrvaćani imali su utisak da se sve to odvija daleko od njihove avlije, jer su odnosi sa Srbima u okolici bili „dobri“. Nitko nije slutio šta im „komšije“ spremaju.

Sredinom maja 1992. godine formirane su kolone srpskih vojnih vozila punih vojnika u okolici sela. Dana 12. juna, dva tenka, te 30. do 50. srpskih vojnika zauzeli su položaj na brdu iznad Hrvaćana. Te noći, bez ikakvog upozorenja, uslijedilo je granatiranje, ubijanje stanovništva te bijeg onih preživjelih. Do zore je čitavo selo bilo srušeno, zapaljeno, protjerano sve osim onih ranjenih, starih i iznemoglih koji nisu mogli da pobjegnu – kazao je za Preporod.info Abid-ef. Pašić, imam džemata Hrvaćani.

Bježalo se kroz šume, skrivalo, spašavala živa glava...

- Mjesecima su se tako naši muškarci skrivali i tražili zaštitu, bježeći kroz šume na teritoriju gdje su bili sigurni. Početkom novembra 1992. činilo se da će i posljednje lokalno uporište bošnjačkog otpora, selo Večići, ubrzo pasti u ruke Srba. Oni koji su stigli i ostali u posljednjem utočištu, odlučili su pokušati pobjeći u srednju Bosnu, na teritoriju koja je bila pod kontrolom bosanske vojske. I tako u tim odbranama i probojima prema slobodnoj teritoriji, mnogi su ginuli u Večićima, neki i većina u Grabovici, jer u probojima je dolazilo do zasjeda srpskih agresora koje su kidale grupe na grupice. Jedna grupa zarobljena je u Grabovici, od tada im nema ni traga ni glasa. Kasnije u nekim izvještajima srpskih vojnika navedno je da su brutalno pogubljeni. I dan danas im se ne zna ni trag. Tako stanovnici Hrvaćana, kao i drugih okolnih muslimanskih sela pristižu u Travnik, preko šuma, neki ostavljeni i pušteni na Vlašiću iz autobusa su trčali prema slobodi, u nadi da će kad se spuste naći i zateći svoje najmilije, familije, djecu, očeve, majke, didove, nane, amidže, dajdže, ne sluteći da ih neće možda više nikad vidjeti – navodi ef. Pašić.

Iz Travnika su se stanovnici Hrvaćana, dodaje, raseljavali prema drugim gradovima, slobodnim gradovima, neki su tražili i raseljavali se preko granice, širom Evrope, Skandinavije, Amerike, dok su neki i dan danas ostali u Travniku.

- Tako se živjelo, snalazilo, preživljavalo, tugovalo, i ono najgore od svega i dan danas mnogi žive u nadi da će naći svoje najmilije, bar kosti, da im dostojno kao šehidima klanjaju dženazu i olakšaju svoje nade koje evo i godinama poslije rata iščekuju. Svake godine od povratka u džematu Hrvaćani obilježava se 11. juni, šehidski mevlud kojim se prisjećaju svojih šehida i svih onih za kojima od 1992. tragaju. Vratili su se oni koji su mogli, smogli snage, koji nisu popravili su svoje, da bi imali gdje dolaziti da ih duša mine i podsjeti na sve dane njihovog djetinjstva. Formirali su džemat, obnovili srušenu džamiju, izgradili još ljepšu, obnovili i obnavljaju svoje kuće, počeli su izgradnju šehidskog obilježja, obrađuju zemlju koja im pripada, drže stoku, te se bore da prežive. Bore se da opstanu, bore se da sačuvaju svoju historiju, svoj jezik i vjeru, preživjeli su 1992-1995., preživjet će uz Allahovu dž.š., pomoć i godine koje dolaze – istakao je ef. Pašić.

(A.N./Preporod.info)