Bilješke o smrti, bilješke o životu - PRIČA O ČOVJEKU KOJI NIKAD NIJE USPIO ZAVRŠITI SVOJU PRIČU

Šaban Kršo (1914.-1993.), iz Kruševa, nikad nije uspio dovršiti svoju započetu priču. Takav sam osjećaj imao kad god bih se s majkom i ocem, kasnije s maćehom i ocem, zatekao u kući Kršā, ili kad bi se skupilo kakvo društvo ispred njihove ljetnje kolibe na Kadrića Ravni, a supruga Nefa se razmahala da zamuti šerbe, pristavi kahvu i namaže koju krišku vruća hljeba s taze skinutim kajmakom djeci koja bi se zatekla u tom trenutku... Šaban bi započeo tu neku svoju priču: “E, ljudi, da znate, šta vam ja imam reći...” i priča bi malčice potekla, ali, već nakon prvih rečenica, neko bi doviknuo: “Šuti, Borac, tako ti Boga, ima ko pričati, stotinu si puta započinjao tu istu priču...” i Šaban, kojeg su svi radije zvali Borac negoli njegovim pravim imenom, onako dobroćudan, tolerantan, čak nimalo zbunjen, poravnat u komunikaciji s prisutnima, poravnat sa svime sa čim se susretao, zaustavio bi se naglo u svojoj započetoj priči, ubrzo bi se u pričanje umetnuo neko drugi, neko ko je glasniji, nametniji, i drskiji, sijelo ili druženje moglo je biti nastavljeno, a Šaban bi pristao da, za neko vrijeme, zašuti... Ne znam je li se Šaban Kršo ikad na nekoga naljutio, je li kome šta zamjerio, pamtim da bi se najradije oslonio o neki stvarni ili zamišljeni zid pa, malo ponosito, malo odsutno, uvijao svoje dugačke brkove na horizontalu, tankovijaste kao što je i sâm Šaban bio tankovijast, uvijao bi krajeve brkova prstima desne ruke, pa malo prstima lijeve ruke, lijeno se pripodižući prema findžanu s nasutom kahvom, ili, pak, upravljajući pogled prema Treskavcu i Košuti, hoće li noćas ili sutra naletjeti kiša... Supruga Nefa je imala prodoran glas, mogla je dozvati kćerku Halimu do u Basariće, gdje je Halima bila udata, ili dozvati djecu Ibra, Munibu, Aziza do na Stolac, gdje su Krši imali svoje imanje i gdje bi šabanovci, ili nefići, kako bi ih se zvalo, često čuvali stoku, a Šaban je, za razliku od nje, govorio tiho, nenametljivo, govorio je s neke svoje osjetne distance, s blagom i nevrijeđajućom ironijom ako bi se povela kakva priča o veselim muško-ženskim relacijama u dolini rijeke Sutjeske, ili šta hrabrije zapovrgnulo o vlasti, nametima, porezima, seljačkom životu, o tamo nekim skrajanim planovima vezanim za elektrifikaciju i prokopavanje puteva između razbacanih sela s lijeve i desne strane rijeke Sutjeske...

Nikad nisam saznao šta je imao reći Šaban Kršo u svojoj stalno prekidanoj priči.

Krši su, inače, bili prvi komšije moga oca Agana i moga amidže Halila na Stocu. Kao kroz vlažnu izmaglicu, pamtim povremene odlaske s majkom Hamidom do Nefine i Šabanove kuće. Radovao bih se svakom odlasku u onu komšijsku kuću, ili avliju, gdje je bilo puno djece, tako sam se osjećao manje usamljenim. Odjednom su se Krši, bit će da je to bilo 1960. godine, stanili na Kadrića Ravni, bijaše to malo dalje od kuće moga oca, tamo prema Borovnicama, gdje su živjeli Zametice. Šaban je imanje kupio od Mèhē Pejkovića, koji je, nakon ubistva Rašida Krša, morao s porodicom odseliti u Gunju. I Kadrića Ravan, kao i Stolac, imala je oblik džinovskoga sedla, jednim je krajem bila okrenuta prema selima ispod nadvisujućih kamenih kula Treskavca, prema Tođevcu, Zamrštenu, pa, desno, prema Basarićima, a drugim krajem prema ostavljenom Stocu i razasutim kućama Kršā i Lugušićā na Krendaljci, Visigaćama i ostalim dijelovima Kršovine. Šaban i Nefa imali su sedmero djece: Selim, Halima, Hasan, Ibro, Muniba, Aziz, Nedžib. Na selu se broj rođene djece teško poklapao s brojem djece “koja su ostala”, nije bio rijedak slučaj da su djeca umirala, pa bi žene među sobom radije govorile koliko su rodile djece a ne koliko trenutno imaju djece. Jasno se sjećam, imao sam četiri godine, kad je Nefa rodila blizance, Nedžibu i Nedžiba, majka me Hamida povela sa sobom Nefi “na babine”, djevojčica Nedžiba će za koji dan umrijeti; umro je i Nedžib prije nekoliko godina, u izbjeglištvu, negdje u Švedskoj, od raka kože. (Mnoga su djeca u mome kraju, upravo zbog narodskog, naslijeđenog straha za djetetovu smrt, nosila dvojna imena, jedno je ime bilo za školu, ili pozivnicu za obaveznu vakcinaciju, drugim su se imenom djeca dozivala dok bi čuvala ovce ili jurila za razobadanim kravama u vrelim ljetnim podnevima. Moglo bi se pomisliti da su druga imena dodavana kako bi se zbunio melek smrti Azrail? Tako su Šabanova Aziza zvali Sado, Munibu su dozivali imenom Sabatka, najmlađeg sina Nedžiba majka Nefa zvala je Sadudin... I mene su, gotovo cijelo moje djetinjstvo, više zvali priimenkom Ago negoli imenom Hadžem. Pa kad bi se gdje u blizini pojavio neki zarumenjeni curetak, Šabanov Haso bi znao doviknuti u mome pravcu: “Ago, Ago, bi l’ ti bilo drago?!” Priimenak Ago bio je vezan za ime moga oca Agana.)

Šabana Krša nisu zvali Borac zato što je, kako kažu u porodici, bio u partizanima, imao je “Titovu spomenicu”, niti što bi se znao javno podičiti svojim partizanstvom pred onima koji su tokom Drugoga svjetskog rata ratovali u nekim drugim uniformama, nego vjerovatno zato  što je, neposredno nakon rata, bio zahvaćen istim onim PTSP-sindromom kojemu smo mi u ovom vremenu gotovo pa svakodnevni svjedoci. Pričalo se da bi se Šaban naglo zatrčao od Stoca prema šumi u Slatini, ili niz Dubravu, Migavice, Išikovu njivu, uzvikujući: “Juriš, braćo! Juriš, drugovi! Urrraaaaa, rrraaaaa!” Jednom su ga, i to se priča, u jednom takvom PTSP-transu uhvatili rođaci Sulejman Kršo i Hajdar Kršo, vezali za voćku i tako svezanog držali dok malo Šabanu ne utihne borbeni zanos... Svoje sjećanje na rahmetli Šabana, kao vrlo smirenog, otvorenog, tolerantnog, čestitog komšiju, nikako ne mogu povezati s ovim vidom njegove postratne agresivnosti, izazvane PTC-sindromom, bit će da je vremenom umiren lijekovima i doktorima, mora da je pomogla i zdrava hava, zdrava hrana, život bez stresa, i naslijeđena skromnost, naravno, da je sve to doprinijelo da se Borac iz moga sela izvuče iz jednoga takvog neugodnog psihičkog stanja...

Na selu se uglavnom živjelo od zemlje. A kako je dolina Sutjeske, sve do pokretanja termoelektrane u Gacku, bio veoma voćarski kraj, svježe ili osušeno voće, najviše orasi i šljive, prodavalo bi se od Gacka do Plane, Bileće, sve do Dubrovnika. Često bi Šaban, kako mi reče njegov sin Ibro, odlazio u Gacko, najčešće sa Smailom Zameticom, pa bi se voće ponekad mijenjalo za žito.

Šabanova sina Ibra pitao sam kako su 1992. godine Šaban i Nefa izbjegli iz doline Sutjeske, ko se pobrinuo da ne dopadnu četničkoj paljevini i nožu. Po njih je na Kadrića Ravan došao unuk Ševko Imamović, sin Halimin, dovedeni su na konjima do Trebove, a odatle su, sa svima drugima iz doline Sutjeske, stigli preko Jeleča, Izbišna, Kljuna, na Igman, bilo je to negdje krajem septembra 1992. godine. Tu ih je preuzeo najmlađi sin Nedžib i doveo sebi u Sokolović-Koloniju. Šaban je na Onaj svijet preselio godinu dana kasnije, 1993. godine, sin Ibro je poslije majku Nefu, tunelom ispod aerodromske piste, doveo do svoje kuće u Dobrinji. Nefa je otišla s ovoga svijeta sredinom  novembra 2010. godine.

Kad god odem u svoj zavičaj, bilo je to i u vrijeme prvomajskih praznika ove, 2017. godine, odem, sa svoga Stoca tamo do Konjskoga Dola, gdje su živjeli Pejkovići, spustim se do Mrkonjićā rahmetli Ibra Muslića, odem i do Kadrića Ravni, gdje je nekad stajala Šabanova kuća. (Sve ove toponime objedinjuje prostrano i raštrkano selo Kruševo.) Na Kadrića Ravni me zasretnu razastrte drage i sjetne slike. Kao da me strpljivo čekaju svih ovih mjeseci i godina...

Sjećam se, na stanu za tkanje ćilima tkaju Šabanova starija kćer Halima i kćer Smajla Zametice Habiba, tkaju ćilim lijepe djevojke, i sve djeluje kao u najuzoritijoj narodnoj pjesmi, tkaju one ćilim i zaneseno pjevaju, ja sam dječak, ne znam zašto me babo Agan poslao do kuće Šabana Krša, u sobi je i njihov rođak Asim Pejković, došao je za praznike sa studija u Sarajevu, pišu njih troje nešto na papirićima, šale se, smiju se, i mene pomalo zadirkuju, Halima i Habiba su lijepe i nježne poput putenih meksikanskih krasotica u vestern-filmovima... Sjećam se, još nisam ni pošao u osnovnu školu, Ibro i Aziz mi otvaraju jednu knjigu i pokazuju sliku šejtana, strašna je to slika za moju nabujalu, nepredvidivu maštu, da bih, koju godinu kasnije, saznao da je ta slika šejtana bila, zapravo, slika majmuna drekavca... Sjećam se, Šaban je izišao iz kolibe, u dugim bijelim parhetnim gaćama, ide od kuće prema ljetnjoj kolibi, jutro je, srebri se narošena trava, krenuli su jutarnji orkestri ptica, ja vučem na priuzi neposlušnu kravu prema našemu čairu u Gajevima, pozdravljam Šabana sa sabah hajrosum, a on mi otpozdravlja: “Boga mi, poranio si jutros, aganovac...” Sjećam se, jedva da imam devet, možda imam osam godina, izgorjela je štala Šabana Krša, bijaše pokrivena slamom, u požaru je izgorjela starija kćerka Redža Lugušića Remza, teško je stradao Šabanov sin Nedžib, i ja, tog jutra, i sâm prebirem po pepelu tražeći Remzine kosti... Sjećam se, vraćam se s ocem na Stolac preko Kadrića Ravni, vučemo se nakon teškog kosidbenog dana u Gajevima, a ispred svoje kolibe svraća nas, kao i uvijek, dobra i plemenita Nefa, svraća na kahvu i eglen, Šaban jednako sjedi na šiltetu, suče brkove, govori Aganu kako nikad ne treba srkletiti u poslu... Sjećam se, došli su svatovi, oženio se Hasan i mi dječaci veremo se po voćkama oko Šabanove kuće, znali smo da su mladoženja i mlada otišli u đerdek... Sjećam se, u Šabanovoj kući bijaše peć kakva nije bila ni u jednoj drugoj kući u selu, velika zemljana peć s lončićima, ozidao ju je raniji vlasnik kuće Mèha Pejković, uvijek je uz tu zemljanu peć bilo ugodno i toplo, svaki put bih zaspao kad bi moji došli na sijelo kod Kršā, pa bih se bunovan s roditeljima vraćao na Stolac... Sjećam se, nastala je velika tuga, ljutnja i bijes u domu Šabana Krša, mlađa kćer Muniba udala se tamo negdje u daleku predaleku Šiptariju, Nefa i Šaban sumnjaju da su je “prodali” njihovi bliski rođaci, pričalo se kako Šiptari kupuju svoje žene pa se, eto, neko dobro ofajdio u selu, sjećam se i toga da je Muniba kasnijih godina dolazila s djecom ocu i majci na Kadrića Ravan i da smo se smijali kako njezina djeca izgovaraju pojedine bosanske riječi... Sjećam se, šesti sam razred, i moje je bilo da u Nefinoj kući pripazim na bratića Nasufa, dok njegova majka Šerifa, sa starijim sinovima Esadom i Enverom, ode nekim važnim poslom na Tjentište i Popov Most, a dijete, od nepunu godinu dana, gotovo je sve vrijeme proplakalo, morao sam ga nositi u naručju, ljuljuškati, pamtim to kao tešku dječiju, a danas kao dragu, traumu u svome životu... Sjećam se, Šaban je, ispred Šumsko-prerađivačkog preduzeća “Maglić”, bio zadužen  za alarmiranje ako bi se gdje u dolini Sutjeske pojavio kakav požar, odlazio bi često prema Oštroj glavi, trčao gdje god bi, najviše s proljeća, seljaci palili vatre radi čišćenja i pripreme čaira za koševinu u julu... Sjećam se, nedaleko od Šabanove kuće bijaše postavljena stupa za usitnjavanje žita, tu se okupljala djeca i omladina...

Sjećam se i mnogih svojih dolazaka na Kadrića Ravan od augusta 2000. godine naovamo, najviše se sjećam dolazaka s komšijom i dragim prijateljem Asimom Pejkovićem, rahmetli, kad je na Kadrića Ravni i posvuda u zavičaju sve počelo da traje, i nestaje, u totalnoj svojoj urušenosti, opustjelosti, nemoći, njemòći, ostavljenosti... Svaki put bih se ispred nekadašnje Šabanove kuće umio vodom što je, dovedena s Tobićkog vrela, istjecala iz isflekanog šlaufa i provrtio u rukama koji časak zahrđalu šerpu na crvene bene, punu zemlje, punu totalne odbačenosti od života i ikakve budućnosti na ovim prostorima...

Šabanova nedovršena priča s njim je zajedno legla u grob. Ukopan je ratne 1993. u mezarju Kovači u Hrasnici... Rahmet duši i njemu, i njegovoj Nefi, i najmlađem njihovu sinu Nedžibu, nek im je lahka zemlja gdje god bijahu prisiljeni otići sa Ovoga svijeta!