Poziv na bratsku saradnju djece Abrahamove

Prije ravno trideset godina, zapravo, 28. februara, 1991. godine, udruženom vojnom operacijom "Pustinjska oluja"okončan je Prvi zaljevski rat protiv Iraka, nakon što je ova zemlja 2. avgusta, prethodne godine, pod diktatorskom palicom Saddama Husseina izvršila invaziju i okupirala Kuvajt. Irački režim je protjeran iz Kuvajta i poražen od strane međunarodne koalicije od 35 zemalja koju su predvodile Sjedinjene Američke Države.

Ipak, ovim ratom nisu prestale patnje i nevolje u Iraku. Nastupile su godine teških međunarodnih sankcija, unutrašnjih sukoba i nestabilnosti. Potom, unatoč globalnim protestima protiv rata i okupacije, Irak će na svjetsku scenu ponovno dospjeti 2003. godine kada Sjedinjene Američke Države odlučuju okupirati ovu zemlju i svrgnuti Saddamov režim.

Okupacija i unutrašnja destrukcija

Ovom okupacijom koju su predvodile Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija otpočeo je Irački rat pod izgovorom "razoružanja Iraka od oružja za masovno uništenje i sprječavanja Saddamove podrške terorizmu, te oslobađanja iračkog naroda", kako je ratne ciljeve tada opisao američki predsjednik George W. Bush, a koji će nastaviti narednu deceniju nizom pobuna i unutrašnjih sukoba. Irački rat oficijelno je okončan 2011. godine, ali ni u narednih deset godina ova zemlja nije bila pošteđena unutrašnjih sukoba i destrukcije, te ponovnih involviranja stranih sila, poglavito Sjedinjenih Američkih Država.

Iako su kasniji zvanični američki izvještaji (Komisija 9/11) potvrdili da nije bilo izravne veze Saddamovog režima i el-Kaide, a u samom Iraku nisu pronađene ni zalihe niti aktivan program proizvodnje oružja za masovno uništenje, Irak će nažalost iz jedne nevolje ulaziti u drugu.

Kulminacija unutrašnjeg razaranja Iraka i sve izraženijih sektaških podjela i nasilja će se desiti sredinom 2014. godine.

Te godine, podsjetit ćemo se, prvog dana ramazana, 29. juna, na dijelovima Sirije i Iraka zaživjela je i proklamovana teroristička proto-država koja će sebe proglasiti svjetskih hilafetom tj. "Islamskom državom".

Ona je nastala fuzijom različitih raspuštenih vojnih formacija basističkog režima i terorističkih organizacija izraslih i uzgojenih tokom dugogodišnjeg ugnjetavanja Saddamovog režima i reakcionarnih pobuna protiv američke okupacije u Iraku. Iako je Irački rat, prema nekim procjenama, već bio premašio cifru od milion poginulih, novi teroristički ratni akteri su otvorili sve dublji sektaški sukob.

U ovom općem haosu značajno su stradale manjinske vjerske kršćanske i druge zajednice kako Iraka, tako i susjedne Sirije. Pored toga, dugogodišnji ratovi u ovom dijelu svijeta pokrenuli su milione izbjeglica, kako interno raseljenih, tako i onih koji su spas krenuli tražiti na Zapadu. Dugogodišnje stanje nesigurnosti, bezperspektivnosti i siromaštva također su pokrenuli milionske migracije koje su stvorile dosad najveću modernu globalnu imigrantsku krizu.

Historijska posjeta Iraku

Upravo sve ove okolnosti treba imati na umu kada se promatra prva historijska posjeta vrhovnog katoličkog poglavara pape Franje Iraku. Od 2013. godine kada je postao poglavar Katoličke crkve papa Franjo je pokrenuo niz međureligijskih i mirovnih inicijativa, a u svojim nastupima nije zabilježena nijedna njegova sporna izjava kada su u pitanju muslimani, za razliku od svog prethodnika pape emeritusa Benedikta XVI.

Štaviše, papa Franjo se pored posjeta mnogim muslimanskim zemljama, čvrsto založio za međuvjerski dijalog, a u svojim obraćanjima svjetskoj javnosti kontinuirano je pozivao na prekid ratova na Bliskom Istoku, te ljudsku solidarnost sa prognanim i imigrantima što mu je donijelo oštre kritike iz nekih desničarskih krugova u Evropi.

U arapskim medijima njegova četvorodnevna posjeta je posebno pozdravljena zbog hrabrosti i odvažnosti 84-godišnjeg vatikanskog poglavara. Za razliku od mnogih zapadnih političara koji u posjetu Iraku, i to uglavnom sigurnim zonama Bagdada, dolaze nenajavljeni i odlaze prije i nego što se za posjetu i sazna, posjeta pape Franje je bila detaljno unaprijed najavljena, a pored Bagdada uključivala je posjetu i regionima koje je nekada pod kontrolom držala zloglasna teroristička proto-država. K tome, njegovom posjetom je poslata nada da multikonfesionalni i raznoliki Irak nije potpuno uništen, unatoč svim ratovima i razaranjima.

Vrhovni poglavar Katoličke crkve je svojom posjetom prvenstveno došao utješiti nekada vibrantnu kršćansku zajednicu u ovoj zemlji koja je prije američke invazije brojila oko 1.5 milion ljudi, a danas broji pet puta manje, oko 300 hiljada kršćana. Naravno, papina posjeta neće preokrenuti ove tužne i tragične cifre, ali će njegova podrška i apeli sigurno utjecati na obnovu pokidanih veza i zajednica.

Obnova bratske solidarnosti

U historiji diplomatije se naučava da je Vatikanska diplomatija mnogo starija od diplomatskih aktivnosti većine modernih država, što se moglo primjetiti i u odabiru mjesta i ličnosti koje je papa Franja posjetio i s kojima se sreo. Posjetio je i molio se u crkvi u kojoj su teroristi ISIL-a izmasakrirali 57 nevinih kršćanskih vjernika, a posebnu pažnju je ukazao jezidijskoj zajednici koja je preživjela sistematske terorističke zločine, silovanja i progone.

Također, nije propustio ukazati i na muslimanske žrtve terorizma, ali i tragičnih sudbina miliona izbjeglica. Upečatljiv je bio njegov susret nakon mise u svjernoiračkom gradu Ebrilu sa Abdullahom Kurdijem ocem trogodišnjeg dječaka Alana koji se zajedno sa majkom i bratom utopio u Sredozemnom moru 2015. godine, prilikom pokušaja da se domognu sigurnosti Evrope.

Također, papa je posjetio i vrhovnog duhovnog poglavara iračkih šiija ajatollaha Alija Sistanija u njegovom domu u Nedžefu, a pored Bagdada, Ebrila, Mosula, Karakuša, papa je posjetio i drevni grad Ur Kaldejski, rodno mjesto Abrahama ili Ibrahima, a.s., gdje se susreo sa predstavnicima tri abrahamske religije i pozvao da učine sve na putu mira u Iraku, a iračke vlasti je pozvao da obnavljaju društvo na osnovama bratske solidarnosti.

Irak je jedna od najbogatijih, ali najrazorenijih arapskih nacija današnjice. Posjeta poglavara Katoličke crkve Iraku ulijeva nadu i šalje poruku svijetu da se ova zemlja, iako slaba i ranjena, ipak uspjela oduprijeti potpunom uništenju i da za nju ima budućnosti upravo u obnovi, povratku i bratskoj saradnji među djecom Abrahama, kako je papa pozvao u molitvi u Uru Kaldejskom.

I dakako, postoje izazovi izgradnje i obnove Iraka, ali ti izaozvi nisu samo irački već cijelog svijeta, a pogotovo onih zemalja koje nose odgovornost zbog svog meteža i haosa koji se u posljednje tri decenije desio u ovoj zemlji, pa i u širem regionu. Stoga papinu poruku nade, mira i bratske solidarnosti moraju čuti i oni koji su izvana odgovorni za sav unutrašnji haos koji predugo traje u Iraku i koji je koštao milionima života, ranjenih i prognanih.

(Mirnes Kovač/Preporod)