Između živih i mrtvih

-Sreća tvoja da nisam – kažem mu ja kroz osmijeh.

-Što, još bi me više peglo – odgovara on kroz svoj tinejdžerski osmijeh?
- Ne, nego bi to značilo da sam poginuo, a to bi po tvoj nastanak imalo nesagledive posljedice.
Nije ništa odgovorio, samo me i dalje gledao sa osmijehom koji nabaci uvijek kad nije načisto da li mu u odgovoru nudim neku mozgalicu, spreman, da kad mu pojasnim kaže: Ma znam ba, vidiš da se šalim!
-U našoj brigadi su „zlatne ljiljane“ dodjeljivali samo poginulim- pojašnjavam mu.
-Znači bio si dovoljno dobar borac da ga primiš al', srećom nisi poginuo?
-Ne znači sine.
-Pa sad si rekao da bi ga dobio da si, ne daj Bože, poginuo.
-Jesam, ali nije to baš tako jednostavno. Da smo dodjeljivali živima ja ga opet ne bih dobio, jer nisam od sorte heroja, no da sam poginuo dobio bih ga vjerovatno jer bi presudile druge činjenice. Otac mi je poginuo, ja mlad ušao u rat i da sam i ja poginuo to bi već vrijedilo odlikovanja.
-Kome bi vrijedilo onda?
-Društvu. Ne daju se odlikovanja da se neko odlikuje nečim višim nego da se društvo zaštiti od nekog. Daš mu odlikovanje i dobio je svoje. 
-Ne kontam.
-Ne kontam ni ja al tako nekako dođe. 
Ja sam ostao dumat o onom što rekoh a „mali“ je snimio neku raju u masi i otišao od mene. Razmišljao sam zašto toliko volimo mrtve a ne podnosimo žive? Da li je to samo u našem muslimanskom mentalitetu ili je i kod drugih isto? Mrtve heroje iz prošlosti skloni smo pretvarati u svece, bilo da se radi o vojskovođama, alimima, vođama... spremni smo šakom složiti nekog ako s eružno izrazi o njima, ali za života teško ikog velikog podnosimo u svojoj blizini.
Pomislih tada, kako bi izgledalo kad bi nam ujutro na kahvu bahnuo Halid ibn Velid. Neko vrijeme bi bio zanimljiv dok nam ispriča svoje dobivene bitke, ratne strategije... a onda, dan po dan, ako ne bi otišao, ako bi se izmiješao sa nama, ako ne bi ostao naš dok mu se dolaze divit drugi, ako bi ostao živ, vrlo brzo bi mu našli manjkavosti i kao insanu i kao strategu i kao vojskovođi.
Biti živ je jedna od velikih mahana mnogih heroja naše borbe.
Da nisu živi mi bi im odali sve počasti, odlikovanja, priznanja i nezaobilazno El-Fatiha!
Ponekad trenutne misli čine zbrku, plitke su i u njima je hiljadu sa strane umetnutih riječi i riječica. Ako želim ocijeniti čovjeka, ja mu napišem biografiju. Onako kako je sam umijem skititi. Ne dugu, nego kratku, jednostavnu. Tu izostavim sitnice. 
 Sitnice čovjeka čine sitničavim. 
Kad hoćeš naći velika čovjeka onda mu pišeš velika djela, to je rešeto kroz koje sitni ljudi uvijek propadnu... 
I ima velikih ljudi, nije ih ni malo... svjedoče o njima nahranjeni siromasi, zbrinuta siročad, opremljene bogomolje, dječiji osmijesi, stotine hiljada maraka, čak i milioni, uplaćenih sredstava za liječenja potrebitih... to ne čine mali ljudi, nit postoje mala djela kada se čine samo pred Jedinim kao svjedokom. To su djela velikih ljudi kojima ova zemlja obiluje.
Možda su i u drugim jedinicama trebali „zlatne ljiljane“ davati samo poginulim. Ne bi bilo nepravedno smatrati da je svaki istinski borac Armije R BiH neokićen njime samo zato što je još živ. Herojska djela čine samo heroji i volio bih kad bi se počeli tako ponašati i tako oslovljavati. Lakše bi podnosili nedaće – jer heroji se na njima peku, ali lakše bi i širili horizonte bolje budućnosti jer heroji to mogu!Ja, kad mi energija opane, kad odustanem da ustanem, zamislim da sam poginuo, pa se onda trznem, skočim, na noge se postavim, ne da mi onaj "zlatni ljiljan" da ga odležećki nosim...