Deponije u našim dušama

Pogledah niz padinu koja se završavala u potoku. Cijelom dužinom puta od samog njegovog vrha pa sve do potoka na sve strane su bile nabacane kese sa smećem tvoreći deponije od kojih se širio užasan smrad. Uprljali smo naše predivne šume, bistre potoke i rijeke. Nekadašnja rijeka u kojoj sam se kao dječak kupao je toliko onečišćena da ne bih smio ni noge u njoj oprati. To me zaista boli, kao što me boli da i pored tolikih tabli gdje stoji da je zabranjeno bacanje smeća opet se neko bez imalo ustručavanja zaputi i smeće istrese praveći deponije smeća. Svašta se nakon rata uvezlo u Bosnu i onog što treba kao i onog što ne treba. Bilo je tu smeća koje nije trebalo nikome na Zapadu kao i zastarjelih vozila koja su svoj smiraj našla u nekom od naših bistrih planinskih potoka. Međutim, ono što me  još više boli je što smo načinili deponije i u našim dušama. Nešto u međuljudskim odnosima je toliko zatrovano i zagađeno tako da se u zraku može namirisati pokvarenost ljudskih duša u kojima zagnojena zavidnost curi kroz oči, usta, ruke i noge.

Šta nam se to dešava? Svi se sa radošću i neskrivenom sjetom prisjećamo minulih vremena govoreći kako je nekada sve bilo bolje. Doduše i prije je bilo i zavidnosti i mržnje i nekomuniciranja, ali u ovolikoj mjeri kao što je to danas to nije pojmljivo. Sjećam se minulih vremena kada smo posjećivali komšije, rodbinu i prijatelje. Češće smo se i pored lošijih komunikacija družili, obilazili, pomagali i voljeli. Sjećam se kada bi nekome u selu došao kamion sa ciglom, crijepom ili cementom komšije bi izašle ne čekajući da ih neko pozove istovarili bi teret i čak bi se uvrijedili kada bi im se ponudila naplata za njihov trud.

A danas? Danas se i za najmanju sitnicu traži nadoknada. Štaviše ako neće biti plaćeno za nečiji trud dotični će radije presjediti ispred prozora gledajući kako mu komšija sa nejakom dječicom uvlači ćumur u podrum. Gdje je nestala solidarnost, međusobno potpomaganje? Nekako smo se izgubili, naši odnosi su počeli da se hlade kao što jesen polahko hladi zemlju da bi se već u zimu zemlja, potoci, rijeke pa čak i jezera zaledila od silne hladnoće. A to zahlađenje u našim dušama je nekako počelo sa jednom malom sitnicom.

Komšija, rođak ili prijatelj nam nije došao na žalost (zbog smrti oca, majke ili nekog drugog člana porodice), a mi smo to dobro zapamtili pa smo se zakleli da ni mi nećemo prekoračiti njegov prag dok nam on ne dođe. Možda smo i mi zaboravili da nazovemo svog prijatelja kada mu je babo preselio na Ahiret, kada je našem prijatelju trebala ona tako mala, ali značajna ta'zija, ali eto mi smo jednostavno zaboravili i onda se čudimo što nas prijatelj više ne zove niti odgovara na naše pozive. Sin ili kćerka nam je diplomirao/la na fakultetu, a mi ushićeni obavještavamo sa neskrivenim ponosom kako je babin ili majčin ponos bio/la najbolji učenik u svojoj generaciji dok zaboravljamo da sin od našeg prijatelja ili komšije je zbog loših ocjena ili zbog siromaštva morao da napusti fakultet. Nesvjesno smo povrijedili našeg prijatelja koji, ako mu Allah nije ukazao Svoju milost i očistio srce, od zavidnosti će zasigurno da osjeti ubod šejatnove strjelice u svome srcu. Ili slijedeći primjer, dok sjedimo ispred naše kućice posmatramo kako komšija dolazi iz Njemačke, Švicarske ili Austrije u najnovijem mercedesu, audiju, BMW-u ili džipu, a mi pogledamo na našeg golfa II koji samo što se nije raspao i onda hajd' budi jak pa se odbrani od šejtanove otrovne strjelice koja kada odapne ne maša svoj cilj.

Pored materijalnog smeća svjedoci smo i duhovnog smeća koje putem velikih ekrana ulazi u naše domove. Preplavljeni smo najezdom sapunica koje umjesto da nam operu dušu one ih još više zaprljaju. Te serije su nam pokazale kako se pored neke zabranjene ljubavi koja je u centru radnje, mrzi, zavidi i spletkari. Sve je to ostavilo traga na našim dušama i postepeno se poput riječnog mulja taložilo na naše duše sve dok iz našeg srca nije nestalo milosti, rahmeta, a na njenom mjestu je nikla ružna, kvrgava, neugledna biljka zvana nemilost. Na deponijama raste bodljikavo bilje, gorki repuh, ostruge i trnje. Tako isto iz naših duša ako su zagađene i zaprljane neće nići ništa drugo do li zavidnost, mržnja, oholost, prgavost i zlo.

Sve ovo je povezano i sa našom moralnom čistoćom kao i sa stanjem našeg srca. U onim srcima u kojima ima imana teško može niknuti korov, zato da bismo očistili deponije iz naših duša moramo krenuti sa pospremanjem, čišćenjem, i teobom. Kada očistimo korov, očistićemo naše duše. A kada očistimo naše duše nećemo moći više u prljavštini da živimo.