Amel Husić-najmlađi livanjski muezzin i pjesnik

Već godinama su podstanari u tuđoj kući u Gornjem Gradu, ali to ne sprječava braću Abdulaha (12), Mirsada(11) i Amela (9) da solidno uče, redovno pohađaju mekteb, ali i da budu tri brata - tri najmlađa livanjska muezzina. A, uz to, najmlađi Amel, piše i pjesme, kraće priče i basne. Sasvim solidno za svoj uzrast. To radi u jednom rokovniku koji mu je ujedno i neka vrsta dječjeg spomenara, u kojeg zapiše poneku dosjetku, ili poruku, često odmah ispod svoje pjesme, priče ili basne. Amel nema tablet, ni skupe i pametne telefone, u koje bi bilježio svoja “djela” i pravio od toga selfije,  već to čini vlastitim i prilično čitljivim rukopisom, na običnom papiru. Tako njegove priče i pjesme dobiju na suštini i životnosti. Jedna od češćih poruka mu glasi “Čuvaj knjige!”. A braća ih zaista i čuvaju. Kupljene, najčešće polovne knjige, idu od brata do brata i na kraju ih, pošto su sestre još male, zamijene, ili prodaju, pa  šta zarade, zarade. Braća Abdulah i Mirsad, koji su dobili imena po očevom i majčinom ocu, uz Amela su i među najredovnijim klanjačima u Livnu, posebno među djecom. Redovni su polaznici mektebske nastave i vjeronauka u školama, te sva trojica  muezzini. A, najmlađi Amel, čini se, da je u tom pogledu i najizrazitiji. On, ne samo da nizbrdicom, u školu žuri i u mekteb trči, od tuđe kuće u kojoj stanuju do odredišta, već, najčešće, žuri uzbrdicom i u povratku, da ne zakasni na namaz koji slijedi. I da bude, po ko zna koji put, muezzin u “svojoj”, džematskoj džamiji, na Topovima, već i u Lala- pašinoj džamiji na Begluku, u Milošniku, Balaguši, Ćurčinici…. Ponekad su sva tri brata u istoj džamiji, pa se dogovore ko će muezziniti, a nerijetko se rasporede u tri različite džamije: „Muezziniti su učili sami iz knjiga i slušajući starije kako uče i muezzine, ali su  im pomogli i imami i mualime, jer su redovni u mektebu. Amel je prije godinu dana i nagrađen sa 100 KM iz fondacije Ćurčića vakufa iz Sarajeva, pa je tim novcem kupio knjige. Dobri su, slušaju roditelje, nastavnike i vjeroučitelje.“, kaže Muamera, dodajući da sva trojica, uglavnom svakodnevno, u školu idu pod abdestom, jer uglavnom klanjaju prije nastave, a i nakon nastave. Svatrojica u đačkim torbama nose i heklane namaske kape u kojima i mujezine.

Nažalost, mali Husići kao i sva ostala bošnjačka djeca u Livnu i susjednim „hercegbosanskim“ općinama, ne pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, niti bosanski jezik imaju u nastavi. Uče hrvatski jezik i hrvatske programe, premda i po državnom, i po federalnom, i kantonalnom ustavu bošnjačka djeca i u Livanjskom kantonu imaju pravo na vlastiti jezik. Ali, vladajuće i  koalicione HDZBiH i SDA, nikako to da u praksi implementiraju, a i roditelji bošnjačke djece se uglavnom više i ne zalažu za prava vlastite djece na vlastiti jezik! Zato i ne treba čuditi da su i rokovnički poetsko-pripovjedački radovi malog Amela pisani prepoznatljivim hrvatskim “izričajem”. Koliko bi tek vrijedjele njegove “Povrtna pjesma”, “Aprilska pjesma”… i desetine drugih, te basne: “Vol i mačak”, “Lajka i vuk” i mnoge druge basne i dječačke priče, da su pisane na Amelovom maternjem-bosanskom jeziku?! I koliko bi tek značilo da malom Amelu i svim livanjskim i “hercegbosanskim” Amelima ima ko i gdje da pojasni da su Bošnjaci, između ostalog, Bošnjaci i po jeziku bosanskom.