Priče iz džemata: Pedagogija jednog mujezina
Mnogo toga o ljudskom karakteru može se pročitati iz odnosa prema uspostavljenim pravilima. Njihovo uvažavanje i poštivanje obično karakteriše ličnosti koje drže do postojećeg sistema; dok iznevjeravanje pravila sugeriše kako je osoba izvjestan buntovnik.
Sa novouspostavljenim pravilima je nešto drugačije; protiv njih se znaju buniti čak i neki iz ove prve grupe. To se može objašnjavati činjenicom da se novo pravilo protivi ustaljenom sistemu navika, a navike ponekad nije jednostavno promijeniti.
U svakodnevnim razgovorima smo se već naslušali argumenata za i protiv obaveze preventivnog nošenja zaštitne maske. Ko je imao strpljenja, u komentarima na društvenim mrežama mogao je pronaći i mnoštvo neobično intoniranih argumenata; od duhovitih i kreativnih, preko ozlojeđenih, do ozbiljnih i prijetećih.
U džamijama i džematima je, opet, posebna atmosfera – sve u skladu sa činjenicom da safovi okupljaju različite profile ljudi. Ispod opće istine da su naši džemati pokazali odgovornost i disciplinu kriju se pojedinačne i autentične priče o načinima uspostavljanja tog reda i discipline.
Jedna preddžumanska atmosfera u maloj bosanskoj čaršiji već je nagovještavala razlike iz safova; dok je jedna skupina džematlija sa već spremnim maskama koračala prema džamiji, određeni broj ljudi je pripremao argumente za raspravu ukoliko im se ne dozvoli ulazak bez maske. A najavljeno je da neće.
- Kako spriječiti klanjača iskrenog nijeta da uđe u džamiju?– argumentirali jedni
- Ko ima pravo zabraniti dolazak u prostor koji nije lični– javljali bi se glasovi željenih pravnika.
- Kako ulazak može zabranjivati neko ko svaki dan na namazima uči Ihdinessiratal mustekim i traži uputu na pravi put?– neki bi nalazili teološku argumentaciju.
Prva adresa za plasiranje ovih argumenata bio je, naravno, efendija kojeg su sreli na putu do džamije. Rješavajući se odgovornosti, u duhovitom maniru i sa osmijehom je kazao: "Jasmin vam je na ulazu, ne znam hoćete li proći njegove kriterije."
Jasmin, mujezin u džematu, već je spremno dočekivao džematlije sa sredstvom za dezinfekciju ruku.
Oni koji su prvi došli nosili maske na licima. Ništa neobično; revnosni spram vremena – revnosni spram pravila.
Naoružani argumentima, džematlije bez pripremljenih maski, došli su do praga džamije, gdje su ih je dočekao mujezinov susretljiv i prijatan glas koji, premda takav, izgovara negativno konotiranu rečenicu: „Nećemo ulaziti u džamiju bez maski.“
Nakon kratke pauze, dovoljne da se sagovornici namršte, ali nedovoljne da izuste već pripremljene argumente ponovo je progovorio: „Ako niste ponijeli, nema problema – džemat je pripremio određeni broj, sad ću vam ih donijeti.“
Naravno, ovim nije zatvorena mogućnost daljeg argumentiranja sa bilo kojeg nivoa – aspekta nijeta, pitanja prava i zabrane ili teološko-tefsirske argumentacije; ko ne želi masku i spreman je svoju odluku braniti argumentima, neće je kupiti, ali neće ni prihvatiti poklonjenu.
U idealnom svijetu komunikacijske teorije ljubaznost ruši spremnost za raspravu, ali u praksi to nije uvijek slučaj. Ovog puta je bilo tako, vjerovatno zbog tog što ove džematlije nisu bile spremne na ovakav ishod – kada se umjesto očekivane zabrane dobije neka vrsta usluge, onda obraz i obzir ne dozvoljavaju raspravu.
Mujezin Jasmin je, onda kada su se mnogi trudili da uvedu zabrane, umjesto zabrane ponudio alternativu. Autoritet se izgrađuje na različite načine.
(Nedim Gondžić/Preporod)
