Smisao Ibn Arebījevog govora o vudžūdu

U arapskom jeziku, riječ vudžūd se koristi za Boga kao i za sve ostalo. Bog ima vudžūd, odnosno, Bog jeste vudžūd, a sve ostalo ima vudžūd na jedan ili drugi način. Upotrebljavajući tipičan način razlikovanja između bitka (being) i egzistencije (existence) u engleskom, možemo reći da vudžūd znači Bitak kada se govori o Bogu, a egzistencija kada se odnosi na bilo šta drugo osim Boga. No, u Ibn ‘Arebījevom korištenju ove riječi, često je nejasno da li on podrazumijeva Božiji vudžūd, vudžūd svijeta, ili jednostavno vudžūd bez specifikacije.

Ako bi preveli vudžūd kao “egzistencija” ili “bitak”, naišli bi na drugi problem čim pogledamo njegovo doslovno značenje, a to je “pronalaženje” ili “biti nađen”. Istina, od ranijih vremena, ova riječ je korištena u filozofiji i teologiji (te nešto kasnije u sufizmu) da označi egzistenciju/bitak. Ali, implikacije doslovnog značenja nikada nisu zaboravljene, ni od strane uviđavnijih filozofa niti od strane sufija. Vudžūd nije prosto činjenica bitisanja ili egzistiranja – činjenica da nešto postoji kako bi bilo pronađeno. Radije, vudžūd je i realnost pronalaženja, što će reći da je svjesnost, svijest, razumijevanje i znanje.

Tokom rane sufijske tradicije, riječ vudžūd se prvenstveno upotrebljavala u doslovnijem smislu svjesnosti i razumijevanja. Kao tehnički pojam, koristila se da označi “pronalaženje Boga”, to jeste, prispijeće u neposrednu svjesnost i svijest o Božanskoj Stvarnosti. Bila je, praktički, sinonim riječî kao što su “posvjedočenje” i “otkrovenje”, koje također igraju istaknute uloge u Ibn ‘Arebījevim spisima.

Za Ibn ‘Arebīja, riječ vudžūd nosi i sufijska i filozofska značenja. Bez obzira kako “ontološki” njegove diskusije mogu izgledati modernim čitaocima, on nikad ne gubi iz vida činjenicu da vudžūd označava ne samo neuporedivu i neizrecivu Stvarnost Stvarnog, već i imanentnu prisutnost Boga u svijesti znalca. Gnostici gledaju na oba oka te percipiraju vudžūd i kao odsutan, jer nije ništa drugo nego Božanska Bit, i kao prisutan, zato što nije ništa drugo doli Božije samootkrivanje kao sopstvo znalca.

U Ibn ‘Arebījevom pojmovlju, stoga, vudžūd označava ne samo bitak i egzistenciju (“objektivnu” stranu realnosti), već isto tako pronalaženje i svjesnost (“subjektivnu” stranu realnosti). On naglašava potonji smisao u izrazima kao što su ehlu’l-kešf ve’l-vudžūd, “ljudi otkrovenja i pronalaženja”, ili ehlu’š-šuhūd ve’l-vudžūd, “ljudi posvjedočenja i pronalaženja”. To su upravo gnostici, oni koji vide na oba oka.

Jedva je potrebno istaći da u engleskom ni “bitak (being)” niti “egzistencija (existence)” nemaju konotaciju svjesnosti i svijesti. Čak i kada govorimo o Bogu kao “Bitku”, znamo da Bog ima znanje i svjesnost jer smo tako rekli, a ne zato što sama riječ to zahtijeva.

Rezultat razdvajanja bitka i svijesti postaje očigledan kada pogledamo na povijest zapadnog mišljenja, posebno u zadnje vrijeme. Naučnici, filozofi i čak neki teolozi gledaju na život i svijest kao epifenomene egzistencije, nešto što kaska na kozmičkoj sceni. Mi modernisti rado pomišljamo da je “egzistencija” došla prije svijesti, ili da živa bića postepeno evoluiraju od mrtve i beživotne materije. Za Ibn ‘Arebīja i veliki dio islamskog mišljenja (da i ne spominjemo srodne vizije u drugim tradicijama), nijedan univerzum se ne može zamisliti bez primata života i svjesnosti, prisustva svijesti u osnovnoj potki realnosti.