DESET činjenica o hidžabu u BiH

S obzirom da VSTV nema jasnu definiciju vjerskih obilježja, što je i za očekivati, i da je ušlo u vrlo osjetljivo područje ograničavanja ljudskih prava i vjerskih sloboda, u javnoj raspravi, koja se najavljuje o ovom pitanju, treba pomoći VSTV da ispravi grešku. U toj raspravi treba imati na umu sljedeće:

 Prvo, mahrama kod muslimanki, koje u punoj slobodi biraju da je nose, najmanje se može smatrati vjerskim obilježjem ili religijskim simbolom. Ona je, prije svega, način na koji se živi vjera, i to lična unutarnja vjera. Ustvari, kroz mahramu, ili sa mahramom, muslimanka živi puninu vjere. Ako bi se mahrama svela samo na ravan obilježja, onda bi i neko ko u javnom prostoru ne konzumira alkohol ili svinjetinu, iskazivao svoje vjersko obilježje. U tom slučaju bi mu to moglo biti zabranjeno, odnosno morao bi to konzumirati, jer nekonzumacijom pokazuje da je musliman. Da ne govorimo o potrebi da se u društvu uvažava vjerska specifičnost.

Drugo, kao što navodi VSTV, nema univerzalne definicije vjerskih obilježja, nego sama osoba određuje šta za nju predstavlja vjersko obilježje ili simbol. S obzirom da je mahrama produkt unutrašnje vjere i uvjerenja, te zato najmanje može biti vanjsko vjersko obilježje ili vjerski simbol, njeno nošenje ne može podlijegati pod opću zabranu nošenja vanjskih vjerskih obilježja i simbola. Dakako, jasno je da ne može neko drugi muslimanima propisati šta su im vjerska obilježja. Shodno tome, kada se mahrama izuzme iz vjerskog obilježja, Islamska zajednica može snažno podržati zabranu vjerskih obilježja u javnim institucijama i religijsku neutralnost pravosudnog sektora.

 Treće, tretiranjem mahrame kao formalnog vjerskog obilježja grubo i bezobzirno se krše temeljna prava muslimanki: pravo na slobodu vjere, pravo na slobodu rada i pravo na slobodu odijevanja. 

 Četvrto, u prošlosti su žene, neovisno o vjeri, u javnom prostoru, uglavnom, nosile neku vrstu mahrame, kao primjer čestitosti, tradicije i kulture, ili pobožnosti. Danas u obredima različitih crkvenih zajednica preporučeno je da žene učestvuju noseći mahramu, neovisno da li su one obične vjernice ili su posvećene zajednici, poput monahinja i redovnica. Stoga, kada se ovo pitanje posmatra kroz povijesnu prizmu, bez sumnje, mahrama nije imala samo vjersku, nego i kulturološku i tradicijsku dimenziju i značenje. Treba li se boriti protiv tradicije i kulture određenih zajednica i sredina, ili uvažavati tu činjenicu? Primjera radi, velike zapadne kompanije kada ulaze na tržište drugih kultura uvažavaju te kulture, prilagođavaju norme oblačenja i ponašanja tim sredinama. Evropska kompanija u muslimanskoj zemlji prihvata kulturu radnika tih sredina.

 Peto, mahrama kod bh. muslimanki, pored toga što je propis vjere, a ne vanjski simbol i obilježje, duboko je usađena u tradiciju bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Zar se takvo nešto može zabranjivati i progoniti? Zakonodavstvo u demokratskom društvu mora uvažava identitet, tradiciju, običaje i kulturološku supstancu sredine i naroda. Drugim riječima kazano, ovo zakonodavstvo i ova država mora uvažiti činjenicu da u BiH žive muslimani, da oni čine najbrojniju vjersku zajednicu, da je mahrama dio njihovoga identiteta i ukupnog naslijeđa.

Šesto, u kakvim društvima se mogu odlukama, kodeksima ili zaključcima reducirati temeljna ljudska prava i slobode? Zar parlament i parlamentarna rasprava nije mjesto gdje će se donositi ovako krupne zakonske odredbe? Jasno je da nijedan zakon u demokratskom društvu ne može i ne smije biti usmjeren ka nerazumnoj marginalizaciji muslimanske komponente ovoga društva.

 Sedmo, pitanje za muslimane, za Bošnjake i sve njihove institucije i sve građane: Hoćemo li se pomiriti da muslimanke s mahramom postanu nevidljive u ovom društvu, marginalizirane, izolirane; osobe koje će u sebi nositi svu bol diskriminacije i nepravde; živjeti s uvjerenjem da su strano tijelo u ovom društvu, da su prepuštene na milost i nemilost, a ne da su ravnopravne i u svome identitetu komotne osobe, čije dostojanstvo i prava snažno štiti država i društvo?

 Osmo, zašto afroamerička muslimanka Carolyn Walker-Diallo može raditi kao državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku s mahramom i koja je položila zakletvu na Kur'an, a takva muslimanka ne može raditi kao sutkinja u Sudu BiH?

 Deveto, uznemiravanje javnosti kroz donošenje netransparentnih i nedorečenih odluka, te ostavljanje prostora za manipulaciju sa tako bitnim i osjetljivim pitanjima, kao što su sloboda vjere i vjerska osjećanja muslimana, ozbiljno dovodi u pitanje kredibilitet onih koji to čine.

 Deseto, ovo društvo se mora osloboditi predrasuda prema muslimanima i muslimankama. Oni su svoji na svome. Svoje vole, tuđe poštuju. Kome to smeta neka traži načina da liječi svoje frustracije i predrasude.

Cijeli tekst u Preporodu